Umjesto komentara na Aljošin prilog

Dragi Aljoša,

od kako je objavljena ova tvoja priča stalno je u meni. Nije ona samo priča tvoje obitelji i moja je gotovo identična, a vjerujem i svih koji su krenuli tim koridorom u nepoznato.

Željela sam odmah komentirati, ali nisam mogla samo s nekoliko rečenica, ona traži mnogo više, ona pobuđuje bolna sjećanja, traži vrijeme i snagu da se na nju odgovori.

Stalno je u meni, prolazim taj put evo ponovo gotovo svakodnevno i tek danas skupih snagu da o tome pišem.

Ne vjerujem da će biti tako lijepo ispričana kao što je tvoja, koja je lijepa unatoč tome što je teška, zaista izniman tekst, za koji je trebalo nadahnuće, ali će biti iskrena što je najvažnije.

Spomen na jedno užasno vrijeme, zločinačko, koje još uvijek ovdje na Balkanu titra duboko u ljudima i nije nemoguće da ponovo izbije na svjetlost dana.

Ljeto je, august 1992.

Sin je u Švedskoj od maja, bolno je, ali smo mirni, na sigurnom je. Nas dvoje bezuspješno u nekoliko navrata pokušavamo preko Gradiške otići u Hrvatsku.

Što nam se sve događalo prije odlaska druga je priča i jednako teška.

Formirali kolonu od tri autobusa i nekoliko privatnih automobila među kojima smo i mi, putujemo do Gradiške, stajemo na trgu neposredno prije mosta, okružuju nas vojnici naoružani do zuba, čekamo nekoliko sati, vojnici dozvoljavaju da kupimo flaširanu vodu u prodavaonici, ali prodavačica nam je odbija prodati. Kako žene mogu biti opake. Autobusi su puni mladih majki s djecom, vojnici im dobacuju vulgarne primjedbe. Jedan od tih vojnika je i tehničar iz Čajaveca, RRT, bio je samnom u Ericssonu, ime sam mu zaboravila, ali imam njegovu fotografiju s jednog ručka na koji smo bili pozvani, pa je lako saznati ime. Ni u snu nisam mogla pretpostaviti da tako miran, povučen i ljubazan mlad čovjek kakvog sam ga poznavala može takvo što činiti. Srećom ne vidi me, kažem srećom, jer bih morala reagirati, a što imam od pokazivanja hrabrosti, kada u takvim situacijama njegova reakcija i onih oko njega može postati nepovoljnija za sve nas u koloni. Predvečer nas vraćaju u Banjaluku. Ništa od pokušaja! Pokušavali smo još nekoliko puta, ali nismo uspijevali dalje od hotela Bosne gdje je bila polazna stanica.

U stanu su nam već mjesec dana izbjeglice iz Zagreba s kojima smo mijenjali stan, svaki naš povratak sve gore je primljen. Jednu noć su nas primili na spavanje susjedi iz zgrade, Romčevići, dobri ljudi, ali mi njihovu dobrotu nismo željeli koristiti.

Uspjeli smo u jednom danu dobiti papire za put koridorom do Srbije. Pomogli poznanici iz skijaškog kluba, Srbi naravno. Znali su naše stavove, zašto su pomogli nije bilo vremena za propitkivanje???

Prijatelj Musliman pomogao nam je dopuniti rezervoar benzinom.

22. je august, oko podneva, vrućina upekla, 38C, krećemo sami, pa što bude.

Pet šest milicijskih kontrolnih punktova dočekuje nas na izlasku iz Banjaluke, dokumenti nam na ćirilici, teško se snalaze, bolje mi poznajemo «njihovo» pismo, prezime nas spašava, misle da smo njihovi.

Kako odmičemo od Banjaluke na punktovima ( ukupno 21)  regularnu policiju zamjenjuju naoružane trojke, SOS-ovci( srpske obrambene snage), ili tko zna tko.

S njima sam imala težak susret krajem marta, kad su prvi put postavili barikade. Iznimno teška priča.

Kako se približavamo brdovitom terenu trojke su već vidljivi bradati četnici s kokardama. Pitaju svašta, snalazimo se u odgovorima, hrabro se držimo, autoritativno, vrućina je, ne odgonetava im se onako uspavanima što od sunca, što od rakije odgonetavati ćirilicu. Nas dvoje oboje partizanska djeca, odgojena u pričama iz drugog svjetskog rata, upoznati s užasima koje su radili četnici, imamo u obiteljima i stradalih od njih u prošlom ratu, ukočeni ne vjerujemo da te bradate spodobe s kokardama stoje sada pred nama. Zar smo se mi to vratili u prošlost? Zar ćemo stradati od četničkog noža? Otkuda toliko zla u ljudima?

Moja ručna torba puna je pisama prijatelja koja trebamo isporučiti u Zagrebu, ako počnu prevrtati po autu vidljivo je  da napuštamo Bosnu, u mojim dokumentima stoji da sam Hrvatica. Ništa lakše nego da nas opljačkaju i da nas proguta mrak u tom bespuću.

Sudbina nam je drugo odredila, uhvatila ih je teška podnevna fjaka, neda im se ni misliti, ne pada im na pamet da bi se «ustaše» sami usudili uputiti tim putem kroz tolike kontrolne točke. Pitaju imamo li šteke cigareta, ja odgovaram da smo nepušaći, da žalimo što ih nemamo da im ih damo, da ih obradujemo i odlazimo uzvraćajući im pozdrav s tri prsta u očaju, glavu trebamo sačuvati.

Vozimo put Brčkog, gotovo nigdje ljudi, kuće spaljene, opljačkane, izbijena vrata i prozori, izbačeni razbijeni lavaboi i WC školjke na dvorištima, kuće izranjavane granatama. Užasnuti sve to gledamo i pitamo se jer mi to sanjamo, jesmo li mi to u nekom filmu iz drugog svjetskog rata? A onda počinje gruvati teška artiljerija iz Hrvatske. Fijuče iznad nas, Miljenko nagazio na gas, a mi oboje uglas – Hoćemo li mi to poginuti od naših? I tu nam je sudbina bila naklonjena.

Ostao je još strah od Bijeljine kojoj se primičemo. Zločin u džamiji se već dogodio, za Arkanovce se znalo.

Opet brojne kontrolne točke, ali prolazimo, ni njima ne pada na napamet da nismo njihovi, koji bi se bračni par sam usudio tim putem? Most kod Rače, zadnja prepreka, rampa, sami pred njom, kao što smo sami bili cijelim putem, složena priča je ponovo upalila, puštaju nas, opet su tri prsta u igri. Miljenko pazi da preko željezničkog mosta ne napravi pogrešan potez i automobilu ne probuši gume. Što bismo onda?

Gledam Savu, koja je nevjerojatno presušila toga ljeta i pretvorila se u rječicu. Na objema obalama manevriraju tenkovi. Konačno u Srbiji, prolazimo, ne zaustavljaju nas, nitko nas ništa ne pita. Autoput kojim su hiljade automobila u oba pravca svakodnevno prolazili, sada je potpuno prazan. Vozimo se od granice nekih dva kilometra, stanemo uz rub autoputa, gledamo se i suze same krenuše. Trebalo je desetak minuta da se presaberemo.

Ono kroz što smo prošli bilo je strašno, događalo se u našoj domovini, nikad nismo pomislili da bi takvo što bilo moguće.

Od koga mi to doživljavamo, pitamo se?

Ostavili smo Bosnu zauvijek, izvukli smo živu glavu, a mogli smo je tako lako izgubiti. Na drugoj strani sve sprženo na augustovskoj jari, ni vozila, ni ljudi, ni ptica, tišina potpuna. Jedva dogurali do nekakve pumpe, benzin nas nije iznevjerio.

Pitam se sada kome da zahvalim što nas je čuvao?

Stigosmo u Beograd i tu su istovjetna iskustva koja si naveo Aljoša. Svjetlost na ulicama i u stanovima, normalan život.

Prenoćili kod prijateljice, kolegice iz Čajaveca. Duboko sam joj zahvalna.

Svi s kojima smo se susreli sumnjičavo slušaju informacije koje im iznosimo o stanju u Bosni.

Samo je jedan čovjek, drug još iz školskih dana moga svekra s kojim smo se sreli  razumio sve što se u YU događalo, osudio Miloševićevu politiku i sve ratne godine pisao u «Borbi» o stvarnom stanju u YU. Dragi naš sada već pokojni čika Baja, Dimitrije Bajalica, onda umirovljenik, nekada narodni poslanik u Skupštini Jugoslavije, bivši ambasador u Etiopiji, dobar čovjek, prijatelj.

Sutradan nastavili put za Tompu, Mađarsku, načekali se pred granicom 6h na onoj paklenoj vrućini, nitko nije znao zašto, gurali automobil da ne trošimo benzin.

Pasoši su nam isticali za 10-tak dana, pita nas srbijanski milicajac, gdje ćemo s takvim pasošima? Naravno da zna da idemo za Hrvatsku. Već potpuno izmučeni kažemo – Što dalje od ove balkanske ludnice. Gleda nas, ništa ne govori i pušta da prođemo. Mađari nas bez problema propustiše.

Na hrvatskoj granici opet čekanje, ispitivanje, pa i maltretiranje, jer BL registracija u tim kasnim večernjim satima nije bila uobičajena i naravno sve se trebalo provjeriti.

Srećom sve papire smo imali i krenusmo dalje do hotela Picok u Đurđevcu gdje konačno nazvasmo roditelje da im javimo da smo u Hrvatskoj živi i zdravi. Sreća njihova što nisu znali kojim smo putem išli, ovako smo ih poštedjeli straha i briga.

Nekoliko godina nakon dolaska u Zagreb nisam se voljela voziti tramvajem. Užasavala sam se kad bi muškarac sjeo na sjedištu iza mene. Uvijek sam stavljala ruku ispred vrata, da se zaštitim da me ne zakolje. Bojala sam se ratnih zločinaca, taj strah potječe još od našeg filma o hvatanju generala A. Lera, lik četnika iz tog filma ja sam vidjela uživo, ne jedanput, sjećam se trenutka kada je partizana, lažnog četnika ubačenog u njihov štab otkrio, prišao mu i u trenutku ga zaklao. Ne zaboravljam oči tih spodoba, to nisu oči ljudi, te su oči krvave, mutne od rakije, ukočene i spremne na sve, pa i da ubiju.

Sjećam se kada sam dva tjedna nakon dolaska u Zagreb idući iz stana Miljenkove sestre u naš stan koji su majstori uređivali srela Miljenkovog ujaka. Pita me kako sam? Gledam u njega i čujem što mu govorim, ali to ne dopire do mene – Mislim da ću se raspoloviti, imam osjećaj da ću doživjeti nervni slom. Gleda on u mene, ali ne razumije što govorim. Neobičan je bio čovjek. Nastavim svojim putem, ali ne idem kući, već u Maksimir, sjednem na prvu klupu, gledam u drveće i pitam se – Nataša što ti je? Sve je dobro prošlo, na sigurnom smo i sin i mi, umiri se, diši duboko, opusti se i kreni polako kući. Tako sam uradila. Nisam to tada nikome spomenula, zašto da se brinu, ionako su svi imali previše briga.

Mogu li zaboraviti? Nikada!

Mogu li oprostiti? Nikada!

Ne mrzim, mržnja bi ubila samo mene. Duboko vjerujem da će sve ratne zločince na svim stranama sustići kazna, kakva god bila i od koga god stigla.

Život nam je krenuo ispočetka i polako, jako polako je sve dolazilo na svoje, ali i to je druga priča.

Dragi Aljoša, piši, odlično ti ide.

Pozdravljam Minku, tebe i sve tvoje.

Iskren, iz srca Saimin komentar, kakav samo ona može napisati.

Nataša