Kroz Banjaluku slikom i riječju - 3.

Nakon još jednog Josipovog zanimljivog priloga, nastavljam sa svojom šetnjom gradom.

Dom bivše JNA i vojne komande grada

Dom JNA, izgrađen nakon zemljotresa. Znao sam tamo ponekad navratiti u restoran, ali ne baš često. Za vrijeme ovog zadnjeg rata tu se nalazila glavna vojna komanda koja je planirala i rukovodila ratnim aktivnostima još od početka rata u Hrvatskoj. Neki od njenih „stanara“ su završili u Hagu zbog aktivne uloge u „odbrambeno-oslobodilačkom ratu“ koji je, između ostalog, Banjaluku "oslobodio" od nekoliko desetina hiljada njenih građana. Poslije rata je jedno vrijeme u njemu bila smještena vlada a šta je sada tamo, ne znam. 

Narodno pozorište Bosanske krajine

Narodno pozirište Bosanske krajine, poslije rata preimenovano u Narodno pozorište manjeg blentiteta. Većina nas je, bar za vrijeme srednje škole, odlazila na pozorišne predstave u ovaj hram umjetnosti a meni je ostao u sjećanju i zbog zabava na kojima smo mi, VIS Usamljeni, svirali, zabavljajući glumce i goste poslije premijera. Svirke nam je „naštimao“ otac našeg bubnjara Mire Štefanca, Zlatko, koji je bio dugogodišnji član glumačkog ansambla. U posebnom sjećanju mi je ostalo jedno veče kada je gostovalo Narodno kazalište iz Splita. Zdravka Krstulović, prvakinja splitskog kazališta i naš Adem Čejvan, su cijelo veče neumorno plesali uz pjesme Beatlesa, Rolling Stonesa i drugih u to vrijeme popularnih grupa a mi smo se trudili da ih dobro zamorimo birajući uglavnom pjesme brzog ritma.

Ulaz u Dom kulture

Dom kulture, mjesto za koje me vežu lijepa sjećanja, kao i mnoge iz moje generacije. Tu su se godinama održavale popularne i najposjećenije igranke u gradu i vjerujem da nema osobe iz moje generacije koja bar jednom nije prošla kroz ova vrata, ulateći u hram zabave našeg grada. Igranke su se održavale sve do godinu iza katastrofalnog zemljotresa a nakon toga su se za kratko preselile u šator razapet ispred ulaza u tvrđavu Kastel. Drago mi je da sam imao čast da bude aktivni učesnik tih događaja koje do kraja života neću zaboraviti.

Gospodska ulica

Gospodska ulica, još jedna od institucija grada. Lijepo sređena, s mnogim ukusno uređenim prodavnicama, godinama je bila mjesto okupljanja banjalučke mladosti. Provodilo smo tu sate i sate svako veće, na korzu kojeg već odavno nema. Današnjim generacijama je vjerojatno smiješno kada im pričamo šta smo na korzu radili. Stajali sa strane ili šetali. Od jednog kraja korza do drugog. I tako do kasno u noć. A onda kući, pa slijedeći dan ponovo. Šetale su banjalučkim korzom mnoge ljepotice a mi smo s trotoara, svako na svom mjestu, kibicovali, dobacivali, "bacali se", kako se to u naše vrijeme "stručno" govorilo. Danas su popularne neke druge "tehnike" a korzo će ostati samo u našim sjećanjima.