SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, December 14, 2014

Rada

Polazeći za Banjaluku na ceduljici sam ispisao imena i brojeve telefona osoba kojima sam se trebao javiti. Smiješno je to u ovo doba kada svako nosa pametne telefone, znam, ali nisam se htio zamajavati tehničkim problemima već sam se odlučio za stari provjereni metod: sve što ti treba zapiši na papir¸i onda si miran. Kupovina jeftinog cell-phona, promjena SIM cartice za postojeći, nešto treće, nisam o tom htio da razmišljam. Od kako sam u penziji čak ne pratim ni šta je novo u oblasti računara, da ne govorim o ostalim tehnološkim čudima. Valjda ću nekako preživjeti za ovo vremena što mi je ostalo od života a “gore” će već biti lakše. “Gore” je to sve uređeno¸i nije naše da o tome mislim. Jedino se bojim da ne završim “dole” ali ni tada mi tehnologija neće trebati.

Na ceduljici sam imao zapisan i Radin broj telefona. Ona je trebala biti važna karika u poslovima koje sam planirao obaviti. Nisam je lično poznavao ali sam o njoj čuo sve najbolje. Da je veoma poslovna, da je pravi drug, da se u nju mogu u potpunosti pouzdati. Da pripada onoj staroj Banjalučkoj raji a svi znamo šta to znači.

I bilo je tako. Družili smo se Rada i ja svaki dan, pravili planove, odrađivali poslove a u međuvremenu sjećali starih dana. Sastajalište nam je bila slastičarna Pingvin u neposrednoj blizini zgrade bivšeg SDK a sadašnjeg “doma” predsjednika manjeg blentiteta. Vrijeme me je, srećom, poslužilo, pa smo mnogo vremena proveli u bašti slastičarne što me podsjetilo na prijeratna vremena, posebno na studentske dane, kada smo tokom cijelog ljeta ispijali kave i piva u baštama rodnog grada. Bila je to i velika promjena u odnosu na život zadnjih dvadeset godina. U Pittsburgh-u ima malo restorana s baštama a i oni nisu smešteni u gradu već takozvanim plazama gdje raja ide kolima u kupovinu ili u restorane. A nema kod nas ni sjedenja uz kavu ili kapučino i raspredanja priča po cijeli dan. Sve se obavlja na brzinu jer je sve podređeno biznisu i zaradi. Novac je glavna pokretačka snaga a sve ostalo je manje važno.

Sjedeći u bašti Pingvina ispijajući kapučino promatrao sam raju koja prolazi. Malo koga sam mogao prepoznati. Tu i tamo bi se pojavilo koje poznato lice, poneko bi mi se učinio poznatim ali zbog godina koje su prohujale nisam uvijek bio siguran o kome se radi. Tu mi je u pomoć priskakala Rada, osvježavajući moje pamćenje dodatnim objašnjenjima i detaljima iz nekadašnjih vremena. “Ma znaš, to ti je ona…”. Bilo je to lijepo druženje, sve do zadnjeg dana. Ako bih trebao prevoz do neke udaljene institucije, Rada je bila tu. Ako je trebala neka veza da bi se neki problem otkačio, Rada je uskakala. Čak sam, na njen prijedlog, stigao do doktora specialiste u Tesliću koji nas je primio preko reda upravo zahvaljujući Radinoj intervenciji. Angažirala je prijatelje na sve strane samo da bi našla načina da dođem do informacije, podatka, određene osobe. Uvijek je to bio neko od onih pravih Banjalučana koji su ostali onakvi kakvi su uvijek bili: prava raja na koju si se uvijek mogao osloniti.

Zahvaljujući Radi obavio sam gotovo sve poslove zbog kojih sam došao. Ostale su neke rutinske stvari koje će Rada obaviti kada za to bude vrijeme. Naša druženja u Pingvinu će mi ostati u lijepom sjećanju, kao i druženja sa starom rajom koja su me uvjerila da u Banjaluci nije sve crno kako bi se iz mojih priloga moglo zaključiti. Ima tamo još one stare raje zbog koje u Banjaluku vrijedi navratiti samo su daljine prevelike da bi se to moglo češće raditi.

A ako neko treba pouzdanu osobu koja će u Banjaluci obaviti neki posao, najtoplije preporučujem Radu. Garantiram da se nećete pokajati.

Labels: ,

4 Comments:

Anonymous Nada said...

Od prodaje dvosobnog stana sa supom i garazom u Hasana Brkica 32 u Zagrebu nismo mogli ni garazu kupiti, a za svekrvin stan u Brace Bukica 66 nismo ni marke dobili zahvaljujuci advokatu Djoki Sumanu, a vjerovatno i drugima koji su , poslije se pokazalo, igrali njegovu igru. Da sam onda znala koliko ce nas fizickog i psihickog napora, kao i novca sve to kostati, odmah bi im sve halalila.
Ipak, drago mi je znati da ima i takvih kao sto je gospodja Rada. Cini mi se da i njena faca odaje dobrog i pouzdanog covjeka.

Sunday, 14 December, 2014  
Anonymous Anonymous said...

Da neme ovog Covog bloga ne bismo nikad saznali za gospodju Radu. Jer ko ovde kod nas u " vas cjeloj BiH" ikad priznaje, cjeni i poštuje dobre ljude. Nada dobro rece na "faci" joj se vidi dobrota za sve ljude oko nje.Ovde su na cjeni samo diktatori, bulumenta poltrona oko njih, kukavice u narodu koji nemaju petlje da zucnu protiv svojih vodja.
Za mene i tebe Co ploča se okrenula. Ona moja optimistična strana na kojoj se vrtilo stalno, jedno te isto. Da je narod dobar i i pametan da ce pobjediti ovo zlo i glupost a tvoja posimisticka koja je i mene opominjala i davala savjete, a ja nista.
Ja sam zadovoljna sto si sa ovim prilozima iz naseg grada, realan, bez gorčine i vrlo cesto i dobra doza humora u mnogim djelovima. Cak provjerava i zadovoljstvo sto si tamo zbog svega onog dobrog sto si doživio. Ti si ipak odsutan dvadesetak godina a ja 44. Ti si ipak imao sanse da prepoznaješ i srećeš staru raju.

Zato sam čekala da se napise dosta priloga o tome, a onda ja sa Holandijom. Da se napravi poredjenje.
Kod nas se slave Kolubarske bitke, ide se na hodočašće u Avaz Dedinu pećinu ( negdje oko Bugojna Bogu iza nogu) i Medjugorje u kojem se vraca zdravlje i daje pamet i dobro od Gospe.
Iz svega ovog zaključujem da je sve do naroda i da definitivno nemamo sanse.
Pozdrav Saima
PS iako i ovo nije tema iskreno se nadam da je sada Dubravka na nekom lijepom putovanju i da je dobro a prethodno je bio Co i proslo je dosta vremene

Monday, 15 December, 2014  
Anonymous Izet said...

Lijep tekst o Radi. Puno se toga nema sta dodati. Rada je Rosuljska raja kao i ja. Isao sam u osnovnu sa Radinim bratom Nedeljkom Bracom Milakovicem. Djetinjstvo proveli zajedno. Radina mladja sestra Nada je nerazdvojna kolegica i kuma moje sestre Izete. Daljina ih nije razdvojila da se i danas cuju skoro svaki dan na liniji Norveska - BL.
Pri svakom odlasku u BL se obavezno vidimo sa njima i provedemo ugodno vrijeme. Bilo kakva pomoc da zatreba oni su tu da pomognu. Lijep je taj osjecaj koji si Co ti imao da te tako neko doceka i bude ti od pomoci. Nazalost mi to nemozemo vratiti. Dodao bih samo jednu stvar koja nije spomenuta a koja bi drugima mogle biti od pomoci. Rada se duze vremena bavi prometom nekretnina. Svako od nas ima potrebu da nesto po tom pitanju radi bilo da kupuje, prodaje ili mijenja. Rada ce to sigurno uspjesno i sto je jako bitno profesionalno odraditi. Svi mi trazimo upravo takvu osobu kada zelimo iz daljine da nam neko odradi tako bitne stvari.

Wednesday, 17 December, 2014  
Anonymous dubravka said...

Nisam se izgubila, citam sve pazljivo.
Lijepi prilozi od onih iz Zagreba preko Holandije do Banjaluke.
Nisam nigdje putovala osim ovdje oko Montreala. Imala sam nekoliko puta inspiraciju i zelju da ispricam o tome gdje sam i sta osjecam, ali ostalo je na dobrim namjerama.
U svakom slucaju moram poslati komentar povodom ove price o lijepom druzenju sa osobom koja zraci optimizmom. Nakon sto je Izet dodao malo detalja, ja sam sastavila kockice. Ja sam poznavala Milaka (tako su ga zvali) , Radinog brata preko moga muza koji je takodje isao u skolu u Rosuljama. I Rada ima isto lice. Pokazala sam Zlaji samo sliku i on je odmah rekao Rada. Dobrocudnost , smirenost, nenametljivost, mirnoca.
Lijep osjecaj se javi citajuci ovaj prilog, dobro dodje u ova vremena velikih brzina i stresa.
Kao da smo i mi bili u Banjaluci i pili kafu u slasticarni.
Puno vas sve pozdravljam
Dubravka



Wednesday, 17 December, 2014  

Post a Comment

<< Home