Nezgode u Enkhuizen-u

Pogled na jednu od marina

U Enkhuizen, malo turističko mjesto udaljeno sat vremena vozom na sjever od Amsterdam-a stigli smo u kasno poslijepodne.  Iako smo znali da se u mjestu ima šta vidjeti, naš put smo morali nastaviti slijedeći dan pa su  ovaj put izostale naše duge šetnje ulicama i uz kanale uokvirene starim kućama tipičnim za ove krajeve. Nismo imali vremena ni za posjetu poznatom muzeju na otvorenom koji se napravljen od kuća iz raznih krajeva zemlje prenesenih na jedno mjesto kako bi se sačuvala historija. Kada pomislim na Banjaluku gdje se rušilo (i još uvijek ruši) sve što je vezano za one koji su u njoj živjeli soljećima, odmah mi se pokvari raspoloženje.

Šetnja pred večeru

Kako smo naš put za Leeuwarden nastavljali sutra feribotom do malog mjesta Stavoren na drugoj strani IJseelmeer-a a odatle ponovo vozom koji je polazio nekoliko minuta po pristanku feribota, odlučili smo da u Enkhuizen-u kupimo karte za voz. I tu su počele zavrzlame. Na željezničkoj stanici u mjestu nema šaltera za kupovinu karata već samo automat koji prihvata samo metalne novčanice ili specijalnu kreditnu karticu koju nemamo. U kasno poslijepodne nismo mogli naći mjesto gdje bi mogli razmijeniti papirne novčanice za metalne. A trebali smo ih preko šezdeset. Srećom, jedan ljubazni mladić nam kupi karte svojom kreditnom karticom (ja mu dadoh eure) pa tako riješišmo taj problem.

Dok čekamo klopu

Kasnije se odšetašmo da male luke na večeru. Uz ulicu se smjestilo nekoliko restorana koji su bili poprilično puni pa jedva nađosmo jedan slobodan stol. Hrana je bila ukusna. Ja sam iskoristio priliku da ponovo naručim bečku šniclu koja je odlično sjela uz hladno pivo.

Sutradan smo Nera i ja prošetali do centra mjesta da kupimo neke sitnice a ja sam imao namjeru da usitnim novčanicu od 500 eura jer mi je novac trebao za naredne dane. Međutim, to u Nizozemskoj ne ide lako. U mjestu su bile samo dvije banke smještene u dvije neizgledne zgrade ali ni jedna ne drži gotovinu tako da je moj naum propao. Za razliku od Amerike gdje su banke smještene u najvećim i najluksuznijim zgradama, u Nizozemskoj ih je veoma teško pronaći. I raja ih gotovo ne koristi.

Kućice uz jedan od kanala

Slijedeći dan oko podne smo se ferijem zaputili  preko IJseelmeer-a, velikog jezera koje je od otvorenog mora odvojeno nasipom na kojem je izgrađen autoput. Interesanta je činjenica da je voda u jezeru slatka iako je prije nego što je izgrađen nasip bila slana. Priroda čini svoje: voda je postupno od slane postala slatka a i biljni i žuvotinjski svijet u njoj se promijenio. Ovo je samo jedan primjer kako čovjek svojim aktivnostima utiče na prirodu tako da nas ne trebaju čuditi vremenske promjene koje se dešavaju.

U Stavoren-u su naše male nezgode nastavljene. Stigli smo u luku desetak minuta prije polaska voza za Leeuwarden ali željezničku stanicu nismo nigdje vidjeli iako je trebala biti odmah do luke. Srećom, opet nam je neko pomogao pokazujući na jedno mjesto odmah do pristaništa na kojem je voz dolazio. Bio je to zapravo kraj pruge, nešto što su u mom komšiluku na Predgrađu nazivali šturc. Zgrade stanice nije bilo nego samo jedno natkriveno stajalište s automatom za čekiranje karata u blizini.

Voz je stigao za par minuta i naše putovanje kroz Nizozemsku se nastavilo.

Ovu bi kod nas već davno porušili

Brodići u maloj luci

Nera i Sanja u luci

Glavna ulica

Jedrenjak u zalivu

Na putu prema našem hotelu

Sumrak se spustio