SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, September 30, 2014

Umjesto komentara - Sinajkin cvijet

Sinajkin cvijet
Prva slika prikazuje Biber ili Sinajkin cvijet, koji sam joj odnijela u Gradac prije 3 godine jer je njen preko zime uginuo. Kada sam došla 1995. godine u Zagreb ona mi je poklonila taj cvijet. Brzo raste i širi se pa sam ga rasađivala i djelila. 

Prvi cvijet (u obliku štapića) pojavio se Nadi prije nekoliko godina. Ovaj mjesec - septembar imam 6 saksija i pojavila su se 4 cvijeta. Dva su bila u jednoj saksiji a ostala dva na dvije druge. Bila sam presretna, jer sam ih dugo išćekivala i eto dočekala 4 komada. Ko je na facebook-u mogao je saznati da je Sinajka bila 6 mjeseci u SAD tj u Atlanti kod kcerke  Ane. Naime Aninoj curici od 4,5 god iznenada je dijagnosticiran karcinom, hitno je operirana, podvrgnuta 6 puta kemoterapiji i sada se oporavlja. Sinajka je odmah otputovala kcerki da joj bude podrška i pomogne joj u teškim trenutcima. Bianki želim brz oporavak.


Niskana







Monday, September 29, 2014

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Anonimni posjetilac - I ovo je Amerika
Nera - Treća slika...
Sejo B. - Dida Danin 87. rođendan
Zlata i Cadjo - Dida Danin 87. rođendan
Nada x 2 - Sretna ti krsna slava Starčevice moja


NOVO - Martina Mlinarević-Sopta: Bolno i tužno, ali ravno u srce

Kako poslati prilog

Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

I ovo je Amerika

Dida Dane i ja u ukaciji
Dok se u starom kraju ovih dana spremaju izbori i narod zaluđuje ko će ih najbolje čuvati od onih drugih (sada je Mile socijalista veći rodoljub od SDS-ovaca), kod nas u kući je glavni problem da li će šarena salata biti napravljena na vrijeme. Dida Dane se već par nedjelja raspituje kada idemo na pijacu da kupimo kupus i ostalo za salatu pa smo prošli vikend rezervirali za to. U petak smo kupili što nam treba a subota je bila planirana za rad. Vrijeme je već nekoliko dana prekrasno tako da smo bili sigurni da će klupa u čošku backyard-a opet biti mjesto glavnog događaja.

Dido sjecka paprike
Nakon jutarnje kave i doručka (pura s kiselim mlijekom), moj zadatak je bio da pripremim radni prostor. Pomeo sam lišće, najlonom prekrio sto i donio povrće). Nerin zadatak je bio da pripremi suđe, noževe i plastičnu kantu od grožđanog mošta u koju će se salata slagati. Dida Dane je, pored funkcije kontrole kvaliteta, imao zadatak da pripremi paprike, karfiol i po potrebi kupus. Ja sam ove godine po prvi put dobio i stručni zadatak: rendanje kupusa. Nakon skoro tri godine pripravničkog staža u kuhinji (od kako sam u penziji moj zadatak je postavljanje stola, čišćenje poslije ručka i priprema posuđa za mašinu za pranje, sjeckanje bijelog i crvenog luka, krastavaca i misirače za pitu misiračnicu) konačno sam napredovao. Pošto sam se ovih zadnjih godina posebno iskazao u sjeckanju luka i krastavaca, „dozvoljeno“ mi je da, pored rendanja kupusa, isjeckam mrkvu i krastavce. Izgleda da sam ukazano povjerenje opravdao tako da mi je najavljeno da ću slijedeće godine vjerojatno dobiti dodatne obaveze. To me je posebno obradovalo jer mi je 15 godina rada na fakultetu sa profesorima i studentima (posebno studenticama), prisustvovanja stručnim  druženjima po Americi, mnogobrojnih partija, ručkova i večera, već pomalo dojadilo. Sada imam priliku da se iskažem u novoj oblasti pa ćemo vidjeti dokle ću dogurati.

Salata je završena u rano poslijepodno i sada trebamo samo čekati da priroda uradi svoje (ako neki mognu dočekati da se to desi). A kao dokaz da sve ovo nisam izmislio, evo nekoliko fotografija.

I Nera se pridružila

Rusvaj na stolu

Didine paprike i koji krastavci i mrkve

I karfiol je tu

Prvi slojevi salate su u kanti

A sada malo filovanih paprika

Paprike u kanti

Pogled na backyard - dan je prekrasan

Hren na vrhu. Posao završen.

Sunday, September 28, 2014

Fotos nedelje


Snimljeno predveče ispred naše kuće. Još jedan prekrasan dan u Carnegie-u.

Labels:

Friday, September 26, 2014

Naša pijaca

A gdje su one naše tezge
Od kada sam otišao iz Banjaluke nisam navraćao na pijace i tržnice onakve kakve ih mi poznajemo. Na blogu je, čini mi se, bio jedan prilog s zagrebačkog Dolca i tada sam se zadnji put prisjetio kako to kod nas izgleda. Na našu banjalučku tržnicu nisam niti jednom svratio u ono par posjeta grad nakon odlaska a vjerojatno neću ni u buduće jer nemam razloga.

Pijaca bogu iza nogu
Ovdje u kraju gdje stanujem tržnice kao one kod nas su nepoznat pojam. Voće i povrće se kupuje u velikim šoping centrima i ima ga u izobilju, sve izgleda kao nacrtano ali okus je u većini slučajeva nikakav. To je cijena napretka i tržišne ekonomije u kojoj mali proizvođači ne mogu preživjeti. Zbog toga nam je povrće iz našeg povrtnjaka prava dragocjenost ali ga nemamo dovoljno i izbor je ograničen.

Svake godine negdje u ovo doba odlazimo na farmers market koji se nalazi izvan naseljenih mjesta na kojem svoje proizvode nude lokalni farmeri. Nije to ni blizu onoga što se može vidjeti na našim pijacama i tržnicama ali se
Jabuke su odlične, ali poskupe
uvijek može naći nešto što nam treba. Market je otvoren tri dana u nedelji i počinje s radom u 5 i 30 popodne. Prije toga farmeri izlože svoju robu ali je ne smiju prodavati sve dok se početak prodaje ne označi zvučnim signalom. I kupci su već tu  i svi čekaju k
o zapete puške. Neke robe nema u velikim količinama pa zbog toga brzina reagiranja igra odlučujuću ulogu. U tome je poznata naša raja koja pokupuje pola robe. Prijašnjih godina nam se nekoliko puta dogodilo da smo se kući vratili gotovo praznih ruku jer je robe koju smo namjeravali kupiti nestalo. Mnogi
Nema biznisa do 5 i 30
Bosnaci prave zimnicu i čini mi se da je njihova zasluga da se market održao i čak dobio na popularnosti.


Razlog jučerašnje posjete je bila kupovina kupusa za šarenu salatu. Usput smo nakupovali i drugih stvari (krompir, malo crvenih paprika, karfiol, paradajz, jabuke, lubenicu…) a ja sam ponio aparat da napravim par slika za blog da sve dokumentiram, kako voli reći jedan moj kolega iz muzičkih dana. 

Iz priloženih fotografija se može steći utisak kako to kod nas izgleda. Nije nešto, ali i stim smo zadovoljni.



Ima i domaćeg vina

Osmjeh od uha do uha - degustacija vina

Ovdje smo kupili pčelinji polen

Kod klope je uvijek red

Gepek napunjen - vrijeme da idemo kući

Wednesday, September 24, 2014

Sretna ti krsna slava Starčevice moja!

Već prilično dugo živim daleko od rodnog kraja i polako gubim bitku u praćenju njegovog napretka, iako se svim silama trudim da ostanem u toku. Moram priznati da mi nije lako, stari se i ne može čovjek da u toku svih dešavanja a i život ovdje u Americi je kompliciran i ne ostavlja puno vremena za druge stvari.

Jučer slučajno ugledah jednu važnu obavijest iz starog kraja. Moja mjesna zajednica (bivša, a ko zna, možda i buduća) proslavila krsnu slavu. Slavski kolač je prelomljen i sada mi je malo lakše. Onaj odozgo je zadovoljan a to znači da i oni u mojoj mjesnoj zajednici mogu biti zadovoljni. Slava je proslavljenja a on je tu da se pobrine za sve, samo treba održavati dobre odnose jer on sve vidi i sve planira, on je taj koji povlači sve konce a to oni koji vode mjestu zajednicu dobro znaju. Predpostavljam da su im sadašnji stanovnici mjesne zajednice zahvalni jer dobro je kada imaš nekoga ko misli o svemu.

Ja, ovako zaostao i daleko od svega, nešto razmišljam. Možda im on (mislim na onog gore) uskoro pokloni igralište za djecu jer čujem da ga još nemaju, a nisu ga imala ni dok sam ja bio tamo. Djeca iz zgrade su se igrala na male na betoniranom parkingu, pretrpanom autima, i uz to nagnutom na jednu stranu. Livade preko puta su bile zapuštene a čujem da su i sada takve. Istina je da u ono naše vrijeme veze sa onim gorem nisu bile baš najbolje (malo mu se ko obraćao za pomoć, više su vjerovali u jednog drugog), ali u ovo suvremeno doba ...

Sada kada i mjesna zajednica ima svoj account na facebook-u bit će mi lakše da budem u toku dešavanja i novosti saznam iz prve ruku, na čemu se ljudima iz mjesne zajednice zahvaljujem. Ovako bih živio u zabludi da niko ništa ne radi a oni su zaista aktivni i vode je u svijetlu budućnost.

Nego, moje misli me odvedoše malo dalje. Pitam se zašto i naša zgrada ne bi imala svoju krsnu slavu. Kad je imaju „republika“, grad, opština i mjesna zajednica, zašto je ne bi mogla imati i zgrada. Pa ima je vojska (ono što je od nje ostalo), čujem da ju je i "Kolo srpskih sestara" proslavilo na isti dan kao i Starčevica (to me posebno raduje, znajući da je moja nekadašnja školska kolegica i komšinica bila jedan od njegovih stubova), da ne govorim o familijama (pardon, porodicama). Kada sve to skupim na gomilu, pravom da kažem ne razumijem zašto je ne bi mogla imati. 

A šta je sa našom ulicom? Ne bi bilo lijepo da je ima zgrada a nema ulica. A možda se niko do sada toga nije sjetio. Ili nije dobro proučio šta je zapisano u knjigama "staroslavnim". Morat ću, kada slijedeći put svratim u Banjaluku, navratiti do bivših komšija i predložiti im da izaberu jednu (mislim na slavu) za našu zgradu. Možda onu koja pada na 22. decembar (ako ima takva) jer je to u moje doba bio dan kada smo slavili u fabrici a zgradu je fabrika izgradila pa bi se sve lijepo posložilo.

Eh da mi je malo više vremena pa da se bacim na proučavanja knjiga mudrih, ko zna na šta bih još izčačkao. Nisu ni popovi puno pametniji od mene samo imaju više vremena da tabire vjerske knjige i otvoraju oči običnom svijetu. Evo, onima u mojoj mjesnoj zajednici su ih otvorili na dobrobit sviju nas i na tome sam im posebno zahvalan. 

Tuesday, September 23, 2014

Dida Danin 87. rođendan

U subotu smo (s par dana zakašnjenja) skromno proslavili rođendan dida Dane. Ekipa standardna: Tufekčići i nas troje. Ovaj put smo umjesto restorana u drugim dijelovima Pittsburgh-a izabrali lokalni: PaPa J’s u glavnoj ulici Carnegie-a. Restoran je poznat u Pittsburgh-u i okolini, u njega svraćaju gosti sa svih strana, čak je i naša Sanja svoje prve dolare zaradila u njemu pripremajući salate kada je imala tek nešto više od 15 godina ali moja noga nikada nije prešla njegov prag.

Dame ispred ulaza u restoran
Restoran nas je prijatno iznenadio. S ulice se vidi samo jedan manja prostorija koja ne izgleda posebno privlačno. Kada smo ušli na glavni ulaz ugledali smo nekoliko prostorija koje su očigledno bile smještene u različite objekte koji su adaptirani kao jedan zajednički prostor. Prostorije su bile interesantne, lijepo uređene i obećavale su da ćemo se prijatno osjećati. Na samo ulazu je bio  pult na kojem su bile izložene različite vrste kruha koje prave u restoranu i koji gosti često kupuju kada završe s klopom.

Hrana je bila odlična, čak mnogo bolja nego što smo očekivali. Ja sam po prvi puta u USA pojeo šniclu koja se istina zove Milaneze ali koja je istog ukusa i na gotovo isti način pripremljena kao bečka a koju sam zadnji put pojeo u jednom restoranu u Austriji kada smo jedne godine, još dok je Davor bio mali, s Krka napravili malo putovanje po Sloveniji, Italiji i Austriji. Sjećam se da sam tada kupio svoj prvi foto aparat, Yashica, kojom sam zabilježio mnoge lijepe trenutke iz našeg života, sve dok ga pred sam početak rata u Bosni nije ukrao Žuti, Davorov drugar, koji je već u to doba pokazivao vrijednosti koje će ubrzo nakon toga pokazati mnogi iz našeg okruženja.

A evo i poklona
Nakon dobre večere koju smo zaliti bijelim vinom (ja sam pio Heineken), prošetali smo „našim malim mistom“ da ga Tufekčići upoznaju. Veče je bilo prekrasno a za divno čudo u gradiću smo sreli dosta svijeta (istina, ni blizu kako je to kod nas) što nas je iznenadilo. Didu smo ostavili na klupi ispred Caffee shop-a da gleda „mace“ a mi smo prošetali glavnom ulicom sve do njenog kraja. Kada smo prešli Chartiers Creek, ispred građevine u kojoj je smješteno manje pozorište, sretoh profesora s Pravnog fakulteta koji se u slobodno vrijeme bavi glumom. Obojici nam bi drago što smo se sreli jer sam s njim često razgovarao i osjećao sam ga kao prijatelja. Glumio je u jednom komadu koji je bio dio malog takmičenja organiziranog od strane vlasnika pozorišta. Popričali smo o svemu po malo a onda se svako zaputio na svoju stranu: on u pozorišta, da odradi svoj „posao“, a mi, kući, da rođendan proslavimo tortom koju je Nera napravila veče prije.

Bio je to još jedan prijatan dan u našoj novoj domovini koju još uvijek, nakon dvadeset godina od dolaska, upoznajemo. Po običaju sam napravio nekoliko slika da se ne zaboravi. 

A sada u šetnju

Evo i mene

Dame ispred murala u pozadini

I torta je tu

Labels: ,

Monday, September 22, 2014

Treća slika...

Od Aprila mjeseca mlađi sin radi za svoju američku firmu, iz Sarajeva. Povremeno na 15 dana putuje službeno u Ameriku. Jedna drugarica iz Sarajeva, koja je s njim radila i u Sarajevu u istoj firmi im je ponudila stan. Ona u Americi sa porodicom radi i dalje za istu firmu? Frane treba  da plaća samo režije dok u međuvremenu ne kupi stan.


Unuk je često s nama, mama mu ne radi pa se puno družimo u šetnjama i igraonicama. Obzirom da brzo raste, trebalo je kupiti nove tene. Ja sam slučajno ugledala u izlogu jedne u sivo-crvenoj boji koje bi mu se dobro slagala s garderobom. Broj je bio odličan i odmah smo ih obukli.


Dolazeći kući grupa susjeda pred zgradom je odmah reagovala pitanjem "je li to dedo kupio tene sa šahovnicom?" On još od prije rata ima plac i vikendicu kod Stona i dole je dobar dio vremena. Svi su se nasmijali, vjerujući da je "potrefio pitanje". Rekla sam samo da nemam pojma šta me pita, jer ne znam sta mu je šahovnica." Nakon nekoliko dana Franina kolegica Snježana mu je kupila zelene tene na poklon. 
Opet ista grupa ugledavši zelene tene  sa komentarom "e, evo kupila i nana tene, nek se zna ko je šef"
Rekla sam samo "blago vama kad sve znate o ljudima i ljudskim shvatanjima, životima, svjetonazorima i sta sve ne???Ć

Sutradan sam ih vidjela pred zgradom i obukla Dorijanu na jednu nogu zelenu a drugu sivo crvenu tenu i stala pred njih. Oni su me gledali bez riječi. A i ja uporno stojim bez riječi i nakon izvjesnog vremena im samo kažem "dok se vratim ima da riješite ovaj rebus i da mi ga date napismeno" 


Pretpostavljam da su mislili da sam luda.


I to su slike Bosne. Mogla bih danima i satima iznositi pamet i dobrotu i glupost i zločestost Bosne.


Pozdrav Saima

Labels: