SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, December 22, 2014

Druženje sa Milošem

Ispred Pivnice
Miloša sam upoznao još dok sam radio u Profesionali. Došao je u OOUR TU iz Novog Travnika. Nismo se baš previše družili ali mi je ostao u sjećanju kao osoba koja je lako uspostavljala poznanstva i vrlo brzo uklapala u novu sredinu.

Nakon odlaska iz Banjaluke izgubio sam veze sa mnogima pa tako ni o Milošu nisam znao ništa. I ostalo bi vjerojatno tako da mi se Miloš prije nešto više od godine dana nije javio emailom. Nabasao je na moj blog i tako smo uspostavili kontakt.

Kada sam planirao dolazak u Banjaluku dogovorili smo se da se nađemo. I bi tako. Sreli smo se jedno lijepo poslije podne i svratili na piće u Pivnicu. Vrijeme je bilo lijepo pa smo sjeli u baštu restorana, naručili piće, raspreli priču o mnogim stvarima i posmatrali mladost koja se mota okolo.

Čevapi ne izgledaju loše!
Na Milošev prijedlog našli smo se ponovo slijedeći dan. Miloš je insistirao da odemo na roštilj, što nisam mogao odbiti. Čuo sam da u Banjaluci ima dosta mjesta gdje se može dobro jesti ali su za mene ta mjesta nepoznata. Ručavao sam uglavnom kod snahe i brata a u gradu bih tokom dana ponekad svratio na burek i veoma često, kolače. Roštiljnica se smjestila u Njegoševoj ulici u Novoj Varoši, negdje u blizini tranzita. Ime sam joj zaboravio ali nisam veoma ukusne čevape i kobasice koje sam, uz mali Nektar, u slast pojeo. Uz roštilj je, naravno, nastavljena priča. O događajima u zadnjih dvadesetak godina, o životu, vikendici na kojoj Miloš provodi jako puno vremena, djeci. 

Bilo je to još jedno lijepo druženje sa poznatom rajom iz grada. Nadam se da će ih biti još, naravno ako nas zdravlje posluži.

Labels: , ,

Saturday, December 20, 2014

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Aljosa Mujagic - Nadgrobni spomenik
Dubravka - Rada
Izet - Rada
Saima - Rada
Nada - Rada


Kako poslati prilog
Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Aida i Vinko

Sa Vinkom u Taliji
Iako sam kameru nosao u džepu cijelo vrijeme boravka u gradu, nisam je koristio svaki put kada bih se sreo s nekim od poznatih jer nisam htio da pretjerujem s slikanjem. Sada mi je žao što to nisam činio jer su neki lijepi susreti ostali nezabilježeni. Ko zna kada ću biti u prilici da grešku ispravim. Banjaluka mi je daleko i ne putujm tamo redovito kao oni koji su se, u svom traženju nove domovine, skrasili u Evropi.

S Bogdanima sam se sreo nekoliko puta. Jedno veče sam bio pozvan na večeru u njihov stan na Starčevici, u zgradi koju je Profesionala izgradila za svoje kadrove. U mom starom komšiluku na prste ruke se mogu izbrojati oni koji su još uvijek tu. Većina ih je morala napustiti grad. Istina je da ima i onih koji su „demokratske promjene“ i rat koji ih je slijedio iskoristili da se dočepaju većeg stana ili bolje lokacije pa ni oni nisu više ne žive tu. To su oni koji su se na vrijeme opredjelili „za svoje“ kako to vole reći, ne videći u tom ništa loše.

Domaćini su se potrudili da me lijepo ugoste. Vinko me je pokupio u Rosuljama, Aida je pripremila odličnu večeru, a cijelo veće je proteklo u priči kao što se to moglo očekivati kada se sretnu prijatelji koji se dugo nisu vidjeli. Vrijeme je prosto izmicalo i kada sam pogledao na sat bila je već ponoć. Bilo je vrijeme da se ide na spavanje iako sve priče nisu bile ispričane. Vinko me je odbacio do Rosulja uz dogovor da se opet vidimo.

Kod Bogdana sam proveo još jedno ugodno veče. To veče su igrale Bosna i Hrvatska: Bosna protiv Izraela a Hrvatska protiv Italije. Bila je to prilika da se podsjetim na dane kada smo mi, raja, zajednički gledali utakmice Jugoslavije i kada smo, bar sam se ja tako osjećao i mislio, dišemo jednim plućama. Kasnije se ispostavilo da sam bio naivan, ne primjećujući dvoličnost kod mnogih koji su se izdavali kao veliki Jugoslaveni i glavni borci za bratstvo i jedinstvo. Od tog vremena je prošlo mnogo godina i sada smo tu gdje smo. Jugoslavije više nema, podignute su nove granice između bivših republika ali su još veće granice podignute među ljudima. Takav rasplet događaja mnogi od nas nisu mogli sanjati ni u najružnijim snovima a danas vidimo da je to stvarnost.

Sanjin
S Vinkom sam se sreo ponovo, u restoranu Talija. Društvo nam je pravio Vinkov sin Sanjin, lijep, visok momak koji je u međuvremenu završio fakultet u USA, magistrirao u Italiji i radio u nekoliko zemalja svijeta. Sada se skrasio u rodnom gradu gdje je dobio dobro plaćen posao direktora u jednoj od nekoliko banjalučkih banaka. Uvijek mi je drago čuti kada neko od naše djece uspije u životu zahvaljujući upornom radu, pameti i sposobnosti, a posebno kada se to desi u sredini gdje te osobine ne znače puno.

S Vinkom sam se sreo još jednom, dan prije polaska kući. Bio je to susret sa starim drugarima o kojemu ću nešto drugom prilikom.

Labels: , ,

Friday, December 19, 2014

Mirjanine ruže

Red je da se malo odmorim od Banjaluke, da ne dosadim. Bilo je još lijepih susreta, imam još fotografija ali će to sačekati par dan da dođe na red.

Danas sam se odlučio za nekoliko lijepih slika iz vrta Mirjane Stančić koja mi se javila prije par dana. Poslala mi je slike ruža koje uzgaja u vrtu već nekoliko godina a na moj upit zašto nam ne bi nešto o tome napisala, obećala je da će to učiniti na proljeće, kada počne sezona. Ja ne mogoh čekati do proljeća pa ih evo pred vama.

Iz onog što mi je Mirjana napisala u svom emailu osjećam da je i ona našla smirenje u vrtu kao i mnogi od nas. Rad s zemljom odmara, u to sam se lično uvjerio. Osjetio sam to i kod ostalih prijatelja koje sam imao prilike posjetiti. Valjda čovjek dođe u to doba da ga neke male stvari raduju više nego neke velike. Nisu naši ljudi tek tako gradili vikendice i hrlili vikendom u prirodu, bježeći od buke grada. Mnogi koji sada žive izvan našeg grada su našli načina da dođu u posjed komadića zemlje na kojem će se moći opustiti. Vidio sam to u Danskoj, Švedskoj, Sloveniji… Vjerujem da je tako i u drugim zemljama gdje većina živi u stanovima.


Nadam se da se Mirjana neće naljutiti što su ove njene lijepe slike „otišle u eter“. Naprotiv, držim je za riječ i očekujem da se javi s prilogom o svom hobiju pa makar to bilo u proljeće.




Labels: ,

Thursday, December 18, 2014

Čudo u centru Banjaluke

Čudo u centru grada
Čuda se ne dešavaju svaki dan inače se ne bi zvala čuda. I ne dešavaju se svakom. Eto tamo u Međugorju, gdje narod hrli iz cijelog svijeta a promućurni trljaju ruke brojeći lovu, Gospa se pojavila poodavno. I nisu je vidjeli svi nego samo par odabranih. Jedna od odabranih još i dan danas je vidi, razgovaraju počesto ali obična raja nije ta sreće. Džaba im je piljiti u nebo, naprezati čula vida i sluha. Ne vidi se ništa. I ne čuje. Samo odabrana i vidi i čuje i onda prenosi običnom puku. Razmišljam nešto u sebi, tako to i mora biti inače kakvo bi to čudo bilo kada bi ga svako vidio.

E’, u našem gradu jedno čudo vide svi. I to svaki dan. Ne treba se previše naprezati, ne treba se pentrati po brdima kao u Međugorju, samo prošetaš centrom grada i tu si. Nije to ni neobično za grad gdje su crkve nikle na svakom čošku, gdje se slave slave za sve i svašta i gdje ni vlada ne može da se konstituira a da se ne dobije odobrenje od svevišnjeg. Ovdje više ni čuda nisu kao što su nekada bila, namijenjena samo odabranim. Vide ga svi, čak i oni koji u grad samo navrate, pa čak i oni koji u čuda puno ne vjeruju. Kao ja, na primjer.

A ono, čudo, je baš poveliko. Zauzelo jedan čitav blok. Bolje reći, park. Jeste da taj park i nije bio neki, a imao je i nezgodno ime. Picin park. Malo nezgodno da se čudo desi baš tu. A možda i nije. Jer, kakav je to grad koji ima park s takvim imenom? Ovako, parka više nema a obična raja sada mogu da se dive čudu svakodnevno. I da se krste. A mogu se uz njega i slikati, ako im je baš ćeif.

Jer, kako neko može objasniti činjenicu da je novokomponirani „biznismen“ Mile Radišić u centru grada uspio izgraditi zgradu a da njegovo preduzeće, koju je zgradu izgradilo, ima samo dvoje zaposlenih uz početni kapital od 2000 KM. Čudo, pa to ti je. Nema drugog objašnjenja. Jer da nije tako i drugi bi gradili. Ako ne ovi domaći koji po nekoliko mjeseci ne dobijaju plate, sigurno bi to radili oni iz inostranstva koji gledaju kako da obrnu lovu koju su zaradili. U njihovim zemljama se s 1000 Eura ne može puno šta uraditi ali u manjem blentitetu se, kako se vidi iz navedenog, može izgraditi povelika zgrada i uz to dobro zaraditi. Eh, koliko bi zgrada mogla izgraditi raja rasuta po svijetu. Banjaluka bi do sada bila mali New York.

Željko Katalina u prvom planu
P.S. Izgleda da sam se ipak malo zaletio. Jeste da se u ovom slučaju radi o čudu ali nije to baš obično čudo. U njega su prste upleli još neki a ne samo onaj koji se za sve pita. Nije da njegova uloga nije najveća (kao i onog gore u slučaju Međugorja) ali i drugi su zaslužni. Jedan od njih je i moj bivši komšija, bivši kolega s fakuletat i posla, osoba koja ni mrava ne bi zgazila. Čovjek bi ga na ranu privio, toliko je bio dobar. Moj kolega Željko, poslijeratni direktor preduzeća Medicinska Elektronika, koje je u ona bezbožna vremena osnovano uz pomoć zaposlenih u firmi Rudi Čajavec i čije je dionice za male pare kupio upravo gore navedeni „biznismen“, je odigrao značajnu ulogu. Za svoju ulogu je nažalost osuđen na zatvorsku kaznu kao i gore navedeni „biznismen“. Međutim, ako se sjetimo kako je to s čudima, obično su oni koji su ih stvarali morali za života propatiti da bi kasnije postali sveci. Valjda će tako biti i u ovom slučaju, samo treba biti malo strpljiv.

Labels:

Wednesday, December 17, 2014

Priceless

Srđa s tačkama, priceless
Moj prijatelj Srđa ima zeta Matiju. Slovenca. A Matija vrijedan i zna sve. Moj prijatelj Srđa ima i vikendicu. U vremenima prije rata Matija je bio glavni izvođač radova na vikendici. Srđa je bio više kao nadzorni organ ili tako nešto. Srđa bi tu i tamo nešto zamislio a Matija bi to odmah napravio. I bilo je lijepo svratiti na Srđinu vikendicu. Trava pokošena, sve uredno, čovjek ostaje samo da uživa.

Jasna se zabavila oko cvijeća
I dođe rat. Matija ode u Sloveniju odakle je rodom. Ja stigoh u Ameriku. Srđa osta u Banjaluci.

Nakon duže vremena navratih u stari kraj. Novembar je mjesec ali kao da nije. Vrijeme lijepo, proljetnje. Srđa me nagovori da odemo do vikendice a kasnije ćemo kod njih na ručak. Pristah. Lijepo je kada te drugi paze a ti se opustiš. Da mi je tako stalno, ne bi bilo loše.

Stigosmo na vikendicu. Trava pokošena. Vikendica cakum-pakum. Sve sređeno. Ofarbano. A Matije nema. Pitam ja mog drugara Srđu ko je sada glavni i odgovorni za uređenje. „Ja“, kaže on. Ja ništa ne govorim ali me kopka neka sumnja.

Marinkovići u akciji
U tom trenutku ugledah kolegu iz škole, fakulteta, posla. Njegova vikendica do Srđine. Odoh da se pozdravim. I popričam.

Nakon petnaestak minuta vraćam se nazad. Gledam. Trljam oči. Jest da me vid malo slabije služi, na kratko, ali dobro vidim na daljinu. Kad tamo, moj Srđa se prihvatio tačaka i odvozi opalo lišće. Kamera je pri ruci. Slikam. Da ima dokaz i pokažem drugima. Da mi ne kažu da lažem.

Vrijeme je da se ide kući
Kada sam shvatio da je vrag odnio šalu i ja se prihvatih posla. Grabalja. Da se malo posjetim na svakodnevnicu. Predugo sam odsutan od kuće pa već zaboravio. A čeka me isto. Nasadio drveća i zbunja pa čišćenju nikad kraja. Ko mi je kriv kad ni ja nemam Matije. A dobro bi mi došao.

Ostadosmo još malo na vikendici pa nazad u grad. Kod Marinkovića. Na ručak. Odličan, kao i obično.


Bio je to još jedan lijepi dan u rodnom gradu. A kako neće biti kada se nađeš sa starim prijateljima. Tada ni mjesto ni vrijeme nije bitno.
Al se (nekad) dobro jelo

Labels: ,

Tuesday, December 16, 2014

Šampion

Iznenadan susret u čevapčinici
Prve čevape sam pojeo tek nakon nekoliko dana po dolasku i to u čevapčinici Kod Muje, onoj kod kina Kozara. Ranije, odmah po dolasku bih odlazio na čevape jer, obično isti dan. Oni su za mene jedan od nekoliko simbola Banjaluke: Ferhadija, Kastel, spomenik na Šehitlucima, čevapi kod Muje... Ovaj put nisu mi nešto sjeli. Nije pomoglo ni pivo. Ostao je nekakav čudan okus u ustima. I odluka da čevape više ne jedem. Bar za vrijeme ove posjete. Ni oni nisu više kao što su nekad bili. Burek pod sačem u burekdžinici kod Tehničkog fakulteta je bio mnogo bolji i tamo sam svraćao par dana uzastopce na zadovoljstvo osoblja.

Nako što smo laganom šetnjom uz obale Vrbasa stigli u blizinu gradskog mosta, Damir me nagovori da odemo na čevape. Stajali smo ispred još jedne čevapčinici Kod Muje. Lanac, pomislih. U naše doba bila je samo jedna. Ona preko puta spomenika Palim borcima iz drugog svjetskog rata u koju sam svraćao često nakon škole, na sindikalnu: cijela lepinja s dvije ploče. Kasnije, poslije zemljotresa pomjerila se u Martićevu, odmah preko puta Sneka. I nisu se čevapi mogli pojesti u svako doba. Kada bi se prodalo ono što je Mujo za taj dan napravio, čevapčinica bi se zatvarala. A sada, nakon Mujine smrti, njegovih čevapčinica na sve strane. I poslije Muje, Mujo! I rade do kasno u noć. Kvalitet, naravno nije više onaj stari. Zbog lošeg iskustva s čevapima kod kina Kozare pokušah Damira nagovoriti da odemo na burek ali  on me ubijedi da ovi ovdje nisu loši i ja na kraju popustih.

Damir je bio u pravu, čevapi su bili dobri. Platismo i krenusmo ka izlazu. U tom trenutku zazvoni cell-phone. Nera. Ostavio sam joj poruku preko Srđe pa se sada javlja. Galamim. Slabo je čujem. Em je Amerika daleko, em je veza loša, em dobro ne čujem. Sporazumismo se nekako.

Kada završih razgovor, okrenuh se oko sebe i primijetih u čošku predulaza starijeg čovjeka kako upravo završava svoju porciju. Jeo je polako, usporenih pokreta.

„Izvinite“, rekoh. „Malo sam bio preglasan“. Htio sam se izviniti zbog toga što sam bio nekulturan. A  i inače me nerviraju osobe koje se deru na sav glas kada razgovaraju na cell-phone. Kao da žele da ih svi čuju, da svako zna o čemu razgovaraju.

Stariji čovjek samo klimnu glavom. Nasmiješi se blago. Pokuša nešto reči ali glas se gubio.
Pogledah bolje. Marijan! Marijan Beneš! On je! Jedva sam ga prepoznao.

„Marijane, jesi li to ti? Baš mi je drago što te vidim. Kako si?“

Dragan i Davor u krilu šampiona
Kimnu glavom i nasmiješi se. Ponovo pokuša nešto reći ali ne ćuh ništa. Znao sam da već odavno ima problema s glasnim žicama i da sve teže govori. A i jedno oko mu je stradalo pa na njega ne vidi.
Spomenuh mu kako je jednom sa Buhom dolazio kod nas, kako imam par fotografija na kojima Davor sjedi u njegovom krilu, kako znam da me se ne sjeća ali to i nije važno, kako mi je izuzetno drago što ga vidim. Nije ništa govorio, samo se blago smješkao.

Zamolih Damira da nas uslika. Pozdravih ga i izađosmo iz čevapčinici. Upitah Damira da li zna o kome se radi. Reče da ne zna. Premlad je da bi se sjećao. I onda mu ispričah o Marijanu, o njegovim borbama u kojima su protivnica padali kao da su maljem ošinuti, o amaterskoj tituli Evrope, o pobjedi nad Francuzem Koenom u dvorani Borik kada je osvojio profesionalnu titulu prvaka Evrope u velter kategoriji, o posljedicama na zdravlje koje su borbe ostavile, o ubistvu njegovog brata u Banjaluci za vrijeme ovog zadnjeg rata, o problemima koje je imao u gradu čije je ime proslavio diljem Evrope, o poeziji koju još i sada piše.

Nastavljajući svoju šetnju sa Damirom sjetih se da sam na listi Banjalučkih simbola zaboravio jedan. Marijana Beneša, šampiona kakvog naš grad više nikada neće imati. 

Labels: ,

Monday, December 15, 2014

Banjalučki Downing Street

Milina rezidencija
Kako mi je „radno mjesto“ za vrijeme boravka u Banjaluci bila slastičarna Pingvin, svaki dan me put vodio pokraj zgrade predsjednika manjeg blentiteta Mile od Laktaša (ili Mrčajevaca, da budem precizniji). Smjestio se Mile u zgradi bivše SDK za čije je adaptiranje stučena grdna lova (one koje nema a koju će neki jednog dana vraćati). I ulicu je zagradio da ga u mudrim državničkim poslovima ne bi prekidali zvuci auta. Sada se raja koja s autima dolazi iz Borika  mora penjati na trotoar pa preko novog parkinga na mjestu gdje je nekada bila robna kuća Zenit nazad u Martićevu. A pred njegovom palatom mir i tišina. Skoro niko ne prolazi. Organi dežuraju dan i noć da kojoj budali ne bi šta palo napamet.  I ja sam svaki put prelazio na drugu stranu ako bih se kojim slučajem našao na onoj strani trotoara koji vodi uz palatu. Primijetio sam da me organi nekako poprijeko gledaju ako bih išao trotoarom uz zgradu pa mi je lakše bilo preći na drugu stranu nego da čekam da me opomenu.

Za dvadeset i kusur dana koliko sam lutao gradom nisam primijetio da se u palati nešto dešava. Sve do par dana prije povratka u Zagreb. Vraćam se tako predveče prema Rosuljama kad od ulaza u palatu razvučen dugačak crveni tepih. Protegao se do polovine ulice a oko njega zlatni lanci. Kao u Hollywood-u kada se dijeli Oscar. Vidim, i organa je više nego obično. Mislim, mora da je neka važna posjeta. Da ne stiže engleska kraljica Elizabeta II ili možda bajin jaran Putin. Ne bi se tepih tek tako razvlačio da nije nešto važno. Istina, nisam ništa čuo na vijestima ali i ne gledam ih često pa nije ni čudo što nisam informiran. Iz predostrožnosti se odmah prebacujem na drugu stranu ulice pa bojažljivo prođoh pokraj organa. Druge raje nema, valjda navikli pa u ovakvim prilikama koriste poprečnu popločanu stazu  koja je vjerojatno upravo zbog toga i napravljena. One druge, od palate prema Martićevoj nema. Ne treba. Mogla bi je raja koristiti a to bi baju moglo ometati u radu. Ovako, ako neko ide od kina Kozare, ići mu je skroz do zgrade skupštine opštine pa onda lijevo u Martićevu.

Maših se za kameru, htio sam napraviti koji snimak ali u zadnjem trenutku odustah. Ne smjedoh. Ne znam kakvi zakoni vladaju u blentitetu pa nisam htio doći u situaciju da se raspravljam s organima. Jer s njima nema puno priče. Dok im ja objasnim da nisam odavde ode moja kamera. I slike do tada snimljene. A one dragocjene.

Nakon večere sjedoh uz TV da pogledam šta se u gradu događa. Kad tamo, baja, Željkica, ćelo Đokić i onaj Pavić iz Prijedora se sastali da se dogovore da su oni opet glavni. Važan susret, nema šta. Skupila se „krema“ manjeg blentiteta kod baje a televizija sve bilježi. Mora narod biti obaviješten. A susret ne može bez tepiha. Navikli ljudi. A i ima se. U manjem blentitetu sve potaman. Narodu lijepo pa se umirio. Glavno da je „država“ tu. I crveni tepisi. Da se vidi kako se dobro živi. Kome trebaju fabrike i proizvodne hale. Pa svi se sjećamo kako je nekada Banjaluka bila zagađena. A sada se lakše diše. Nema visokih dimnjaka, nema dima iz Celuloze, prašine iz Jelšingrada. Oslobodio ih baja i oni oko njega od smoga i zagađenja. A narod zahvalan. I uz to ponosan na svog baju i njegovu raju.

Rezidencija premijera Velike Britanije
Sjetih se jedne posjete Londonu još iz onog doba kada su glavni banjalučki zagačivači radili punom parom pa me moja fabrika poslala na službeni put u glavni grad Engleske. Lutam ja tako Londonom i odjednom se nađoh u jednoj maloj uskoj ulici s poznatim nazivom. Downing Street 10. Rezidencija premijera Velike Britanije. Jest da je ulica zagrađena i jest da je policijska kućica tu ali nema tepiha. 

Sramota. Pa kako ti ljudi mogu tek tako ulaziti u kuću a da cipele ne očiste pred vratima.  Čudni ljudi ti Englezi pa se ni oni ne bune što je tako. Ne smeta im kada u posjetu dođu državnici iz drugih zemalja,  televizijske kamere zazuje, a tepiha nema. Istinu da kažem oni su mi uvijek bili malo ekscentrični pa im se nije ni čuditi. Ali kod nas se to ne može desiti. Šta bi „svijet“ mogao pomisliti? Da nemamo! Ili smo se stisli pa nećemo da potrošimo.

Odem na Google Map da provjerim ima li tepiha ispred ulaza u Downing Street 10 ovih dana. Mislim, proteklo je dosta vremena, možda se narod tamo opametio. Kad ono, ništa. Ista ulica, ista zgrada, ništa novo. Mora da je tamo neka kriza pa se nema. Ko im je kriv. Neka im je kad ne znaju kao mi. A kako će kod nas biti narednih godina ne mogu ni zamisliti. Ko doživi, pričat će.

Labels: