SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Thursday, September 18, 2014

Slike iz Bosne

SLIKA PRVA


Ogroman naslov na naslovnici "Oslobođenja".  Čudo.  Nevjerica.  Srpski član predsjedništva spominje Bosnu. Vidi se da se približava kraj ugodnog i profitabilnog mandata. Možda se nada kakvom uhljebljenju u državnim institucijama. Pade mi na pamet riječ "prevrtač" koji se koristi na blogu za određene ljude.

Ovde se to odnosi na prilog "Naš Bakir". Nikako se ne mogu pomiriti sa ovim prilogom. Mene ne muči "vaš Bakir". Mene muči "naš Bakir". Ja sve protjerane ljude koji se vraćaju jako cijenim. Mnogi pokušaju pa se vrate odakle su došli. Banja Luke nema bez njenih starih sugrađana sve četiri religije i ateista i agnostika. Nema pobjede nad bahatošću i primitivizmom. Ako je vaš Bakir pokušao da nešto tamo učini, pa nije uspio, nije čudo, jer manjina na ovim prostorima nema nikakve šanse . Moja je usvojena deviza "da samo budala nikad ne mijenja mišljenje " i ja promjenu mišljenja ne smatram prevrtanstvom. Ako je uspio opet da se vrati u Ameriku znači da vrijedi i da tamo opstaje bez problema. 

Ja ponekad sanjam "nemogući" san da vas se bar 50-tak hiljada, uspješnih, bogatih,  vratilo u Banja Luku i mjenja situaciju u svakom pogledu. Onda stiže nam izborna kampanja. "Naš Bakir" gleda sa svih strana. Na uspješno napravljenim slikama i džambo plakatima. Svugdje slogan "U jedinstvu je snaga". Meni smješno . Kojem jedinstvu? Gdje? Čija snaga?  Čovjek kojem je babo ostavio državu u kojoj je najveći dio bogatstva u rukama jedne te iste bliže i šire familije. Čovjek bez naročitog kvaliteta i nikakve harizme. U susjednom entitetu nikad nije bio, samo prepucavanje sa njihovim voždom, na isti bahat i primitivan način. Znači ista država bez jedinstva sa narodom  koji takođe živi i u Hercegovini. A ovde ?

Normalni pošteni muslimanski vjernici, radikalni muslimanski vjernici , selefije, mudžahedini, vehabije, ateisti, agnostici, pravoslavci, katolici, Srbi, Hrvati, Sandžaklije, Istočnjaci tj Šveđani (ljudi iz Foče, Goražda. Itd). Izbjeglice iz Bos. Krajine. Nigdje jedinstva ni od korova. Sve se to vide, sve se zna i opet ga izaberu.

Grafit iz Sarajeva i dalje aktuelan "ovde niko nije normalan".

Vjerovatno će biti mnogo nezadovoljnih ovim mojim prilogom ali ja samo iznosim činjenice koje su ovde u mom okruženju vidljive na svakom koraku. Komunikacija Dodika i Izetbegovića na bahat, nekulturan i neprimjeren političarima način ma gdje bili samo oduševljava njihove pristalice do ludila. Sve više vjerujem da ima i dogovora. Znaju u dušu bosanske mozgove. 
Bila sam tak rođena kad se hapsilo i slalo na Goli otok. Kasnije sam pitala oca zašto su hapšeni. Odgovor je bio "samo one kojima je kaput bio  blizi od košulje". To nikad nisam zaboravila ali sad znam da nema više nikog da hapsi budale kojima je kaput bliži od košulje. Onda je to bila Rusija i Staljin, a sada Srbija, Hrvatska i Turska. A 50 god smo vidjeli kako je prošla Istočna Evropa sa svojim sistemom a kako mi. Imam pravo na ovu konstataciju jer sam 50 godina živjela u humanom sistemu za najveći broj ljudi.

Pozdrav Saima

Labels:

Wednesday, September 17, 2014

Karmela i Nikola

Nikola i Karmela sa prijateljem Bracom
Sa većinom raje iz komšiluka u kojem sam rođen sam pogubio veze. Životi nas odveli na različite strane i nismo se često viđali ali smo bili tu, u istom gradu, samo smo se raspršili na različite strane, već kako je ko dobio stan, sagradio kuću... I sreli bi se tu i tamo, obično u gradu, izmijenili par riječi i opet svako na svoju stranu.

U dijelu Predgrađa koji se zvao Kezići, jer je dio ulice Braće Podgornika zauzimalo nekoliko kuća familije Kezići, u septembru 55. u prvi razred osnovne škole Ivan Goran Kovačić je pošlo petoro đaka. Četiri curice i jedan dječak. Taj dječak sam bio ja a jedna od curica je bila Karmela, o kojoj godinama nisam znao ništa. Nakon srednje škole udala se za Nikolu, momka koji je u komšiluk doselio kasnije, u doba kada smo već kao momci igrali ozbiljne utakmice na igralištu nogometnog kluba Jelšingrad. Zadnji put smo se sreli kada nam je osamdesete došla da pomogne oko novorođenčeta. Karmela je bila medicinska sestra i došla nam je pokazati kako se beba kupa, previja, drži u naručju...

Došla su gadna vremena, morali smo otići, mnoge više nikada nisam sreo. O Karmeli i Nikoli nisam znao ništa. Predpostavio sam da su ostali u gradu, nalazeći načina da žive sa onima koji nisu željeli da žive sa drugačijima od sebe. I neki dan na facebook-u veliko iznenađenje. Slika Karmele i Nikole pri posjeti svome gradu. Dakle, ni oni nisu ostali. Bože, pitam se, pa ko je onda ostao u tom gradu u kojem rata nije bilo i u kojem oni koji su na vlasti tvrde da nikakvog protjerivanja nije bilo.

Kako sam načuo, Karmela i Nikola žive u Kanadi. Kada i kako su tamo stigli ne znam, ali mi je bilo drago kada sam ih ponovo sreo, makar ovako virtuelno. Komšije ostaju komšije ma gdje u svijetu bile. A Karmela i Nikola su dio jednog lijepog životnog razdoblja kojeg se često sjetim i koje mi niko, na sreću, ne može oteti. 

Labels:

Tuesday, September 16, 2014

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Nera - Fotos nedelje
Izet - In memoriam - Glamočak Huzeir
Saima - Fotos nedelje
Dubravka sa familijom - In memoriam - Glamočak Huzeir
Nataša - In memoriam - Glamočak Huzeir
Familija Zeric - In memoriam - Glamočak Huzeir
Cadjo - In memoriam - Glamočak Huzeir
Sejo Bahtijarević sa familijom - In memoriam - Glamočak Huzeir
Emira i Saša - In memoriam - Glamočak Huzeir
Babo iz Amerike - "Naš" ministar Bakir
Abacija - "Naš" ministar Bakir


NOVO - Martina Mlinarević-Sopta: Bolno i tužno, ali ravno u srce

Kako poslati prilog

Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Fotos nedelje


Downtown Pittsburgh, specijalno za posjetioce bloga og našeg sugrađanina Keme Bajagilovića.

Sunday, September 14, 2014

In memoriam - Glamočak Huzeir


Stigla je još jedna tužna vijest. Otišao je i moj drug Huz. Iznenada. Napustio nas je tiho kao što je i živio.

Juče ujutro je u Banjaluci umro Huzeir Glamočak, moj prijatelj i bivši radni kolega i komšija. Teška bolest koja je otkrivena nedavno je bila jača. Ostala je tuga i sjećanje na izuzetnog čovjeka koji je bio prijatelj sa svima. Čak i sa onima koji mu nisu željeli dobro.

Posljednji put smo se vidjeli prije nešto manje od tri godine kod zajedničkog prijatelja, kada smo se uz mezu i piće prisjećali starih dobrih dana. Nisam ni slutio da će nam to biti posljednji susret. A eto jeste.

Malo po malo odlaze oni zbog kojih ponekad svratim u rodni grad koji već odavno nije ono što je nekada bio. Jer sve nove zgrade ne mogu zamijeniti ono što je Banjaluku činilo gradom: dobri ljudi, naši prijatelji, koji su nam pomagali da ne vidimo u šta se naša Banjaluka pretvorila.

Huzeir je prerano završio svoj put ali njegova familija može biti ponosna na njega. Bio je veliki čovjek i takav je ostao do kraja.

Familiji Glamočak i prijateljima upućujemo naše iskreno sučešće.

Labels: ,

Friday, September 12, 2014

Ah taj Amsterdam!

Želja da posjetim Amsterdam je u meni čučala odavno a tek ovih dana se i ostvarila. Bolje ikad nego nikad, rekao bi naš narod. A ni Amsterdam, kao ni ostali gradovi koje smom obišli pilikom naše zadnje posjete Evropi, nije nas razočarao. Njegovi mnogobrojni kanali i mostovi, šarolike kuće nakrivljene na sve strane, kaldrmisane ulice pune bicikla i bezbroj restorana s baštama nisu nas ostavili ravnodušnim. Ostali smo u Amsterdamu nešto više od tri dana ali nam to nije bilo dovoljno da pogledamo sve ono što smo željeli. Nadam se da će biti prilike da se Amsterdamu i njegovim kanalima vratimo bar još jednom i da na to neću čekati tako dugo kao što sam čekao na prvi posjet.

Za razliku od ostalih mjesta gdje smo uglavnom spavali u B&B, ovaj put smo odsjeli u luksuznom hotelu Andaz u ulici Prinsegracht zahvaljujući kćerci Sanji koja je uštimala da je Nike pošalje na službeni put u isto vrijeme kada smo mi planirali biti u Amsterdamu. Smjestili smo se u prelijepo uređenoj sobi s pogledom na  kanal. Tu nam je bila baza i soba nam je služila samo da prespavamo a mi smo šetali od jutra do kasne večeri, odmarajući se uz kavu i piće u baštama restorana na malim trgovima, na trotoarima uskih ulica starog grada, na mostovima, uz kanale... 

Sva tri dana smo doručkovali u omanjem lokalu u neposrednoj blizini hotela čiji je vlasnik, simpatični muškarac srednjih godina, poslu prilazio ležerno, bez žurbe, tako tipične za Američke lance brze hrane. Svojim pristupom poslu u Americi bi veoma brzo zatvorio biznis ali srećom po njega, Evropa je to. Mali lokal s četiri stola na drugoj strani ulice, uz sami kanal, nam je bio privlačan, naročito ujutro kad se život u gradu tek razmahivao. Bilo je lijepo sjediti na blagom jutarnjem suncu, ne žureći se nikuda, čekajući da nam gazda iztostira begele, pripremi čaj i maze i sve to prenese preko ulice.

Posjetili smo i čuveni Red Light District. Nalazi se u starom dijelu grada, ograničen s nekoliko kanala, u blizini Oude kerk (stare crkve). Po danu izgleda kao i svaki dio grada uz razliku da su vidljivi mnogi seks barovi i trgovine a u veče se u izlozima pojave ljepotice noći nudeći svoje usluge zainteresiranim. Sudeći po onom što sam vidio, interes nije bio velik. Valjda je kriza stigla i u ove krajeve pa malo ko poteže u džep. A što se tiče ljepotica noći, ovdje je to posao kao i svaki drugi. U Nizozemskoj su to regulirali, samo ne znam detalje. Zanimalo bi me kako su regulirali penziju. Koliko radnog staža moraju imati da bi stekle uvjete za istu i kakva je procedura kada podnose zahtjev (da beneficirani radni staž ne spominjem). Vjerujem da ih ne čekaju razne zavrzlame kao što je to slučaj s našom protjeranom rajom kada im ni ovjerene radne knjižice ne garantiraju da će ostvariti svoja prava. Kod nas su stvari postavljene naopačke pa te počnu xxx kada ostariš.

Distrikt je uveče pun turista svih godišta: od omladine, do onih koji jedva hodaju. Primijetio sam i organizirane obilaske, uz vodiča. Naravno, ni dućana s marihuanom i ostalim vrstama trava ne nedostaje. Uostalom, takvih dućana ima na sve strane po gradu tako da su ljubitelji ove vrste robe sigurno zadovoljni izborom. Iako smo specifičan miris opojnih trava osjetili na mnogim mjestima, nismo primijetili da ima ikakvih problema. Grad je siguran za šetnju a policiju gotovo da nismo ni vidjeli, osim u Red Light distriktu uveče kako bi spriječili eventualne probleme.

Ovaj put nismo posjetili niti jedan od mnogobrojnih muzeja. Ostavili smo to za neku drugu priliku jer nam je bilo žao da provedemo vrijeme u zatvorenom dok je vani temperatura bila idealna za šetnju i odmaranje u baštama mnogobrojnih restorana. Računam da još nismo prestari i da će nas zdravlje poslužiti pa će se i za kulturno uzdizanje naći vremena.

Jedno dopodne smo uzeli turistički brod koji nas je proveo kroz neke dijelove grada koje inače ne bi vidjeli hodajući, iako smo mogli proći i bez njega. Grad je toliko interesantan da nam dugotrajne šetnje niti u jednom trenutku nisu bile dosadne.

Slika sam napravio na stotine. Arhitektura grada, mnogobrojni kanali i mostovi, veleljepne građevine i vreva na ulicama su dušu dale za dobrog fotografa. Ja sam svojim jeftinim aparatom“hvatao“ tu ljepotu onako kako sam znao i umio a za prilog sam izabrao neke koje zaokružuju ono što sam napisao.
















Labels:

Thursday, September 11, 2014

Dževdo i njegova raja

Još prije polaska za Evropu javio mi se moj komšija iz Pittsburgh-a a prijatelj iz rodnog grada, Dževad Sitnica i rekao da ima jednu fotografiju iz školskih dana koja bi mogla biti interesantna za neke posjetioce bloga. Dogovorili smo se da mi fotografiju pošalje kada se vratim i evo je tu pred vama.

Napravljena je u dvorištu osnovne škole „Zmaj Jova Jovanović“ za đake od I do IV razreda negdje 1957. ili 1958. Oni malo stariji su išli u školu koja je bila domah do Elektrotehničkog fakulteta a koja je kasnije srušena. Učiteljica na slici je Vera Bezrodnik. Fotografija je posebno interesanta jer se na njoj mogu vidjeti neke trgovine kao Komision, Ukus i Uzor kojih se mlađe generacije sigurno ne sjećaju.

Nakon što sam fotografiju dobio, Nera i ja smo dugo raspredali gdje je napravljena. Komisiona se sjećam jer sam u njegovom izlogu mogao vidjeti neke stvari koje se nisu mogle naći u drugim trgovinama. Zbunjivala me je mala ulica između Komisiona i trgovine Uzor. Nikako ju nisam mogao pronaći u ono malo mozga što mi je još ostalo. Znao sam da se ne radi o ulici Šoše Mažara jer je na njenom čošku bila mala trgovina-kiosk a preko puta nje se nalazi Ferhadija. A i ograda iza đaka mi je bila nepoznata. Na fotografiji se vidi i vrh zgrade na Bulevaru u kojoj je stanovao Ekrem Nanić, Ćoro, kod kojeg sam znao ponekad navratiti.  Čak i kad mi je Dževdo rekao da je na tom mjestu napravljen Expres restoran (naš McDonalds), još uvijek sam bio u dilemama. Nisam se sjećao nikakve zgrade na onoj strani ulice gdje je  Ferhadije u kojoj je bila škola. Na kraju, morao sam nazvati Dževdu da se riješim nedoumica. Škola se nalazila u zgradi današnje Islamske zajednice, reče mi Dževdo, a ograda se nalazila prema glavnoj ulici. Tada se sjetih prenoćišta Drava, nekakve trgovine kožama i još nekih detalja koji zaokružiše cjelinu.


Na slici, naravno, ne poznajem nikoga. Da mi je znati koliko ih je sada razasutih po svijetu. Vjerojatno, dosta. A zgrada s trgovinama već odavno nema. Za njihov nestanak s lica zemlje nije kriv rat već ljudi koji o gradu, vrijednostima nasljeđa prošlosti i jednom vremenu koje se moralo sačuvati, nikada nisu marili. Šetajući gradovima Belgije i Nizozemske, diveći se arhitekturi koja je sačuvana, mnogo puta mi je na um pao naš grad u kojem je porušeno sve ono što je vrijedilo i što bi danas mogli pokazati slučajnom gostu. Zbog toga mi je drago da tu našu prošlost možemo predstaviti bar na ovaj način, kroz stare slike zahvaljujući našim prijateljima i poznanicima. Možda nas Dževdo iznenadi s još pokojom fotografijom a za ovu mu se posebno zahvaljujem. 

Labels: ,

Wednesday, September 10, 2014

Bilo je davno

Sin i ja - crtano prema fotografiji


Bilo je
Lijepo,
Nježno,
Toplo,
S osmijehom i smijehom,
S iskrama u očima,
S proljećem u duši,
S puno ljubavi.


Nataša

Labels:

Od Saime uz "Bilo je to davno"

Nisam htio da "kvarim" Natašin lijepi prilog pa sam Saiminu sliku smjestio ovdje. Nadam se da se niko neće naljutiti.



I još da dodam. Izgleda da vas tamo još uvijek maze. Dida Dane je operirao oba oka (katarak), naravno, u razlišiti vrijeme, i ni minute nije ostao u bolnici. Kod nas te odmah šalju kući.

I još nešto. Saima, nadam se da vidiš jasnije nego ova tvoja kamera. Inače, doktor nije napravio dobar posao.