SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, April 20, 2014

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Emira - Donacije gradu Zagrebu
Co - Tako je to kod nas
Saima - Tako je to kod nas
Nada - Tako je to kod nas
Dubravka - Tako je to kod nas


NOVO - Martina Mlinarević-Sopta: Bolno i tužno, ali ravno u srce

Saturday, April 19, 2014

Donacije gradu Zagrebu

Ovim prilogom vam želim proširiti znanje o nekoliko iznimnih stvaralaca, koji su dali nemjerljiv doprinos hrvatskoj kulturi.
Osim brojnih radova koja su nam za života podarili, svoje domove i sve što im je bilo sveto, donirali su gradu Zagrebu.

Pisala sam po redosljedu posjeta njihovim domovima.
Davno su fizički napustili ovaj svijet, ali ostaju s nama sve dotle dok je nas koji poštujemo njihova djela i želimo ih imati uz sebe.
Linkovi koje sam priložila uz moje kratke tekstove su vrlo dobri, bogati podacima i fotografijama, pa nije bilo potrebe da nešto dodajem.
Sve tri posjete su me oplemenile i obogatile, vjerujem da će i vas ovom virtualnom šetnjom.
          
Stan Viktora Kovačića, Masarikova 21, u zgradi koju je projektirao prije 100 godina, mislim da bi svaki arhitekt trebao posjetiti. Kovačića su proglasili arhitektom 20.st., i umjetnikom među arhitektima.
Dojmio me se njegov stan, posebno način osvjetljenja hodnika, ničeg nema da nije do detalja osmišljeno, izbor unutrašnje dekoracije, štednjak, hladnjak,.. 
Iznimno mi se sviđaju njegovi graditeljski radovi: kuća Frank na Mažuranićevom trgu 1, Crkva sv Blaža u Deželićevoj, palača Burze, Jezuitski trg na Gradecu,...

Stan Viktora Kovačića otvoren je posjetiteljima četvrtkom od 10 – 17h.
Fotografiranje je zabranjeno, osmijeh i ljubazne riječi pomogli su da nastanu ove četiri moje fotografije, iako mi nije jasno zašto zabranjuju, jer se gotovo sve može naći na internetu, naravno ako se zna za njih.  

Stan  V. Kovaciva 03.1024.

Stan V. Kovacica 03.2014.

O Beli i Miroslavu Krleži pretpostavljam da mnogo znate. Njihov dom treba vidjeti, predivan položaj s pogledom na Tuškanac i toranj crkve sv Marka i izlazom na Tuškanac, a s druge strane na spomen park sa statuom Vladimira Nazora.
Koliko je značajnih ljudi posjetilo taj stan, razmjenjivalo mišljenja, učilo od velikog Krleže. Koliko se njih bojalo velikana i njegove kritike.
Oko 4300 knjiga, mnogo vrijednih slika, stilskog namještaja i umjetnina koje daju svakom prostoru toplinu doma.
Memorijalni prostor otvoren je utorkom od 11 -17h.
Imala sam sreću da ponovo budem prvi i jedini posjetitelj i doživim zanimljivih sat vremena u domu velikana uz objašnjenja ljubazne rukovoditeljice svih triju memorijalnih prostora i uz anegdote koje zadržavam za sebe.
Divna gospođa, koja je, kako je svijet mali, pohađala moju gimnaziju, pa je razgovor tekao u ugodnom ozračju s mnogim objašnjenjima, koja nisu rečena svakom posjetitelju.

Pogledajte link, ima puno podataka i fotografija!
stan Krleze

Krasan portet Miroslava Krleže, rad Petra Dobrovića, njegovog dobrog prijatelja, čija ga je prerana smrt jako pogodila; nalazi se u Krležinoj radnoj sobi.

Krleza portret

Interesantno razmišljanje Miljenka Jergovića. Nevjerojatna lakoća pisanja!

Demetrova ulica je povijesno veoma zanimljiva, odiše starinom, potiče nas da ju istražujemo, i učinila sam to, ali o njoj možda drugom prilikom.
Stan Cate Dujšin Ribar i dr Ivana Ribara nalazi se na broju 3, na drugom je katu kuće s lijepo uređenim dvorištem s bunarom. Pogled iz stana je prekrasan, iz dugačkog hodnika, još uvijek punog Catinim sobnim cvijećem, gleda na toranj Crkve sv Marka, a iz svih soba na Tuškanac i Krležin Gvozd. Stan je poput muzeja, natrpan skupocjenim masivnim stilskim namještajem i ogromnim brojem Catinih slika, ali i slika drugih majstora, skulptura, ogledala, polica s knjigama. Tu je i njen štafelaj s prekrasnim autoportretom.
Na momente sam imala osjećaj, uz svu tu ljepotu, da mi nedostaje zraka i da ću se ugušiti.
Catina soba kao i soba dr Ribara odišu njihovim karakterima, prepune su uspomena na one koje su voljeli, soba dr Ribara slikama i bistama njegovih sinova, Ive Lole i Jurice, njegove prve supruge, Tita, ali i drugih vrijednih slika.
Cata je neizmjerno voljela Dujšina i posvuda su uspomene na njega, posebno u njenoj radnoj sobi.

Bela Krleza

U djevojačkoj sobi živi gospođa koja je održavala kuću i brinula se o Cati godinama, a po Catinoj želji o stanu i uspomeni na njih troje brinut će se do smrti.
Kako sam bila prvi i tada jedini posjetitelj ispričala mi je neke detalje koje čuvam za sebe.
Možda jedino, da se udala za dr Ribara da spasi brata od strijeljanja, jer drugog brata nije uspjela spasiti. Dr. Ribar joj je obećao da će ga spasiti ako se uda za njega. Kumovi su im bili Tito i Jovanka i dolazili su im u posjetu. Bio je to ipak solidan brak, ali ljubav njenog života bio je Dujšin i sahranjena je u njegovoj grobnici.
U njenoj radnoj sobi je ormarić sa staklenim vratima u kojemu je čuvala nekoliko njegovih kravata, lule, kutije za cigarete, fotografije i druge sitnice. Ustajala je i lijegala s pogledom i poljupcem na Dujšinovu sliku. Neizmjerno ga je voljela.
Bila je prelijepa, rasna temperamentna crnka, Dalmatinka, rodom iz Trogira.
Kako je stan na visokom drugom katu, a budući je pala i slomila kuk, zadnjih 14 godina svoga života nije izlazila iz stana. Umrla je 1994. u 97. godini.

Njene slike su prekrasne, pune boja, pune pokreta, vidljiva je njena neizmjerna energija, bogat unutarnji život, ljubav prema prirodi, moru, maslinama, vrijesu, suncu. Osjećala sam tu dalmatinsku dušu i gledajući njene slike, osjećala ih kao svoje, kao da sam bila u njoj dok ih je crtala. Neobičan osjećaj, i lijep i tužan u isto vrijeme.
Bila je i veliki portretist.
Prekrasan je njen portret Bele Krleže, koji sam vidjela tjedan dana ranije u stanu Krležinih, u Belinoj spavaćoj sobi.
Posjete su srijedom od 11 – 17h.

Kod Cate Dujsin

Link svakako pogledajte.
Koliko god to ulaženje u intiman prostor velikana daje bolji uvid u njihove duše i vodi boljem razumijevanju njihovih ostvarenja, osjećala sam se i nelagodno ulazeći u njihovu intimu, znajući da su u tom prostoru, s tim stvarima živjeli, stvarali, voljeli se, družili se s prijateljima i drugim stvaraocima i da za njihova života ja nikada, baš nikada ne bih mogla ući u taj prostor.

Natasa 

Saturday, April 12, 2014

Tako je to kod nas

Nama su u posjeti Sarajevu bili sin Zlatko, snaha Zoe i unuk Thomas. Svake godine ljetuju kod nas u Šibeniku, a svake druge dolaze za zimsko feriea u Sarajevo. Prosli put su bili 2012 u februara. Bio je snijeg visine 1,2 m. Imao je 11 mjeseci i nije se sjecao nista. Sad je imao tri godine,  vrijeme nas je izvrsno sluzilo, pravo proljeće. Bilo je mnogo raznoraznih aktivnosti. 

Bili smo u parku blizu nase kuce sa raznim dječjih spravama za igranje i rekreaciju. To su doniralie zene ambasadora u BIH. Svake godine u decembru organizuju sajam svojih rukotvorina i hrane i od tog novca prave parkove u raznim djelovima Sarajeva. Da nije donacija iz svijeta, i ovakvi akcija,  ne znam nasto bi Sarajevo licilo po ovim nasim vladarima. Samo su im važni sakralni objekti i vjerske manifestacije . Ali ipak ovo vrijeme iza 07. 02 ove godine ipak je pokazalo da ih je strah, grad se čisti i uređuje , sade cvijeće gdje nikad nisu. Inace sva javna preduzeca u BIH, su bila bankomati vladajucih stranaka i isli su sistemom "uzmi Suljo koliko ti drago".

Obzirom da nas unuk, svakog ponedjeljka sa tatom u Holandiji ide na bazen , voli plivanje.  Sin je po holandskim zakonima mogao uzeti jedan dan neplacen za ostanak sa djetetom do osme godine zivota. I snaha je iskoristila to pravo petkom, tako da on ide samo tri dana u vrtic. Jako sam sretna sto oboje spadaju u vrstu ljudi materijalno neopterecinih i skromnog nacina zivota. Mi smo ovde u Sarajevu dva puta bili na Termalnoj rivijeri na Ilidzi. Bazen su napravili Slovenci, u vlasništvu su 49%, a ostatak je vlasnik neko iz Sarajeva, čije ime se ne zna kao i ostalom svi objektu u Sarajevu, osim Radoncicevih.

Bio je radni dan, u podne kad u  u bazenu skoro nema nikoga. Tako je stalno, jer Vice i ja idemo jednom nedeljno. Poslije17 sati dolaze zaposleni u dobrim javnim firmama i stranci. Vikendom takodje.  Boravak za cjeli dan je €7,5 eura za sve posjetioce a 3,5 eura za penzionere. Ali to je misaona imenica za nezaposlene, radnike koji rade za platu od 300 do 500 eura, a imaju porodice i penzionere. Moj unuk je bio oduševljen prvih 10 minuta, a onda je poceo pitati gdje su djeca. U Holandiji, u kvartu gdje je bazen svaki dan od 11 do 14 sati je termin samo za djecu do 6 godina. On tamo uživa. Mi smo prvo rekli da ce djeca doci, pa onda da su u skoli ali nije bio puno sretan. Obadva puta je bilo tako pa ga vise nismo ni vodili.


To je i mene rastuzilo, kao i njega. Ne moze se nikome objasniti kako ovde zivi skoro 70 % stanovnistva. To samo znaju gradjani u skoro svim zemljama bivse Juge. Obespravljeni, osiromaseni, nesretna djeca, nesretni roditelji koji im ne mogu puno pružiti.

Ali eto kod nas je tako. Svi smo solidarni kad su u pitanju djeca i svi pomazemo doniranjem novca putem telefona za njihova liječenja. To mi je najveca tuga, ali za sada kod nas je tako.

Saima


Slika iz bazena

Vice i Zlatko sami u dzakuziju

I u restoranu bazena bez djecjeg drustva 

U Parku ambasadorica "prodaje pivo"

Labels:

Wednesday, April 09, 2014

In memoriam - Slavica Jungić (1945 - 2014)


4.07.2013. iz mog dnevnika

Nešto je malo iza podneva, zazvonio je telefon. Prepoznajem glas, iako slabašan ima onaj prepoznatljiv i veseo ton.
 – Slavice, rekoh, baš mi je drago da te čujem. Kako si? 
- Dobro sam, gdje si, jesi li u svom stanu ili kod mame, što radiš poslije podne? Idem doktorici na kontrolu, pa bismo se mogle poslije toga vidjeti ako si u svom stanu.
Ambulanta je nekih tristotinjak metara od našeg stana.
Jesam, u svom stanu sam, jako bih voljela da se vidimo – rekoh. Navrati do mene.
- Ne mogu se penjati na drugi kat, radije da budemo vani, ugodnije je na zraku.
I tako se dogovorismo da me nazove kad dođe do slastičarnice u blizini moje zgrade, bit ću spremna i dolazim za pet minuta.
Nismo se vidjele mjesec dana, vidjele se par dana prije našeg odlaska snahi i sinu u Švedsku.
Promijenila se. 
- Slavice jesi li ti to opet omršavila?
Jesam – kaže, 6 kg. Puno – rekoh –  zašto, što je bilo?
Ma, nije mi bilo dobro, osjećala sam se slabo, nisam mogla jesti.
Što ti kaže doktorica? – pitam ju.
Uvijek isto – Vi ste gospođo Jungić medicinski fenomen. S ovim vašim nalazima, drugi ne bi bili živi, ili nebi ustajali iz kreveta, a vi evo dolazite sami i još dobro raspoloženi.
- Nalazi su mi jako loši, borim se – kaže mi.
I bori se, junakinja je, ali ja u njenim očima vidim duboko sakrivenu tugu i ispitivački
pogled da otkrije kako me se dojmila njena izmjenjena pojava. Glumimo obje.
Trudimo se, ona da sakrije koliko joj je teško, a ja da na meni ne vidi koliko sam potresena.
Bježimo od bolne stvarnosti, pričajući o njenoj iznadprosječno pametnoj unučici, a kako Slavica duhovito prenosi njene umotvorine, smijemo se od srca, ne obračajući pažnju na poglede gostiju. Gledaju nas, kako neće, jer je njeno stanje uočljivo, a naša veselost nije primjerena.
Taj divni «mali stvor», kako često naziva svoju unučicu, čini ju sretnom, sve te priče njenih dječjih i školskih događaja podižu joj duh, a radost ispunjava srce i dušu i hrana je njenom umornom tijelu. Sretna sam i ja gledajući je s tim bljeskovima radosti u očima dok mi priča o Lei. Smijemo se da ne zaplačemo.

Ni traga onoj Slavici s kojom sam do unatrag tri godine pješačila Medvednicom, s kojom sam uživala u svim godišnjim dobima po planini i koja nas je uveseljavala svojim šalama i pjesmom. Sjećam se njenih izrazito plavih veselih očiju, čija se boja i sjaj izgubiše. Sjećam se njene neobično guste plave kose i uvijek lijepe frizure, koja se također izgubila.
Bolno mi je gledati to propadanje. S njom sam sve te godine.

9.04.2014.

Borila se, junački sve do današnjeg dana, a svi smo se nadali da će joj dijaliza, na koju je trebala poći od idućeg tjedna očistiti organizam i osnažiti ju. Vidjela sam je dan prije nego sam poslala prilog o njenoj Lei. Bilo joj je teško, jedva me je ispratila do vrata.
Ne brini se, izvući ću se ja, koliko mi je puta samo bilo loše, pa sam izdržala – govorila mi je. A posjetila sam ju prije četrnaest dana da uzmem Leinu priču i odnesem joj lijepu veliku obećanu bilježnicu u kojoj će pisati svoje priče i crtati.
Čule smo se od tada telefonom nekoliko puta, bilo joj je drago zbog priloga o Lei, i rekla mi je da su ju mnogi zvali oduševljeni Leinom pričom.  U svakom telefonskom razgovoru mi je nekoliko puta ponovila – ne brini, bit ću bolje, izvući ću se. Ostajala  mi je ta njena rečenica u mislima, ali bježala sam od činjenice da ona sluti skori odlazak i da hrabri i sebe i mene i sve nas prijateljice od onog što se približava.

Draga Slavice, kako je sudbina nepravedna. Toliko si voljela život, prirodu, ljude.
Patila si nekoliko godina i otišla zauvijek zbog kobne liječničke pogreške.
Teško se mirim s time, ne neću to nikad prihvatiti.
Sjećat ću te se vesele, raspjevane, s iskrama u tvojim prelijepim plavim očima, s predivnom bujnom kosom, i po smijehu nas prijateljica planinarki na stazama Medvednice, koje smo te sve voljele, jer si nam bila prava prijateljica, divan čovjek.

Počivaj u miru i konačno bez patnji draga moja prijateljice.

Nataša 

Medvednica, april 2008.

Planinarke

S Emirom na Trgu bana Jelačića

Sljemenska žičara 2006.

Tek stigle u Ljubljanu

Yaprešić, dvorac Lužinica

Labels: ,

In memoriam - Slavica Jungić


Još jedna dobra duša nas je napustila. Naša dobra prijateljica Slavica Jungić nas je jutros napustila I 'otišla' u neki bolji svijet.

Ostaće u prelijepim uspomenama na duge godine zajedničkog rada u Rudi Čajevcu i posebno prijateljstvo van posla.

Iskreno saučešće njenoj djeci Danijeli i Igoru i sestri Zdenki.

Emira

Labels: ,

Saturday, April 05, 2014

Slika - drugi put


U RAZMJENI E-MAILOVA SA ALJOŠOM I EŠREFOM A I SJEĆANJA NA OSOBE KOJE SU NA SLICI, JAVLJAM SE PONOVO.

Ešrefa se sjetila nekih učenika i pomogla mi a Aljoša osim Muhameda ostale nije pogodio.


Da ne bismo opet tražili identitet za 50 god, kao ja za članove KUD "Vaso Pelagić" kad su već svi bili pomrli, a nisu imali ove tehnologije kao mi, ja bih bila sretna kad bi neko znao dopuniti ove moje razne crte. M.M. Baseskija je rekao "Što se zapiše ostaje, sto ne zapiše isčezne". A tek kako bi bilo lijepo da se neko i sam javi. Meni je djetinjstvo najromantičniji period života.

Poćeću sa prvim redom odozgo. Gdje stavim upitnik iza imena ili prezimena, znači da nisam sigurna. Gdje stavom crtu ne sjećam se ničega. Sjećam se Amile imala je divni sjajnu crnu kosu, kao paž frizura, ali ne mogu da je na slici prepoznam. Nisam sigurna je li išla sa mnom u osmogodišnju ili osnovnu. Za Aljošu, Seke ovde nema, ona je sa mnom isla u osmogodišnju.

UČITELJICA SE ZVALA STOJANKA JOCIC A RAZRED JE BIO U MEZDZIDU FERHADIJE DŽAMIJE. TA ZGRADA JE I DANAS NA SVOM MJESTU ODMAH UZ FERHADIJU.

1.  Fehimovic Fehimovic ?
2.  Miroslav Kincl
3.  Namik  _________
4.  Bekir Hozic
6.  Dzevad Mujcinovic ?
7.  _________________
8.  Hamdija Osmancevic
9.  Saima Husedjinovic
10. Mira Pejakovic
11.  _________________
12. Zlata ?  ___________
13.  Sadeta. Budimlic
14.  __________________
15.  Sutka Buco
16.  Darinka ____________
17.  ____________________
18.  Naila ________________
19.  Esrefa  Hozic
20.  Lamija Karaselimovic
21.  Lidija _________________
22.  Asija Karaselimovic 
23.  Brankica_______________
24.  Danica Kincl
25.  Galina Kopanja
26.  Radmila Dž ili Djekic
27.  Mira Mrkic 
28.  Sabina _________________
29.  Emira ? _________________
30.  Jadranka.  ______________
31.  Senija  __________________
32.  Suad. -_________________
33.  Slavko _________________
34.  Rajko  _________________
35.  Neska _________________
36.  Ragib __________________
37.  Mirza Cardzic ____________
38.  Muharem Hafizovic

Aljoša ,nije ovo sa satom Palislamović. Dobro si zapazio i komentarisao da nisi  siguran da je to on, jer nije bio iz neke imućne porodice. Ovo  je Hamdija Osmančević. Došao je pred prvi razred u Banjaluku negdje iz okoline Majdana. Nana je imala veliko imanje koje su prodali i kupili kuću u našoj ulici. Bili su najimućniji, bio je jedinac.  Medju prvima je imao i kola. I dva saobraćajna udesno (gaženje pješaka). Mlad je umro.

Ipak ovoj je slici ravno šezdeset godina, ne znam ko je još živ, a sigurno su i sve curice davno promjenile svoja prezimena.


Pozdrav Saima

Labels:

Thursday, April 03, 2014

Naše gore list

Sega mi se ne javlja već duže vremena a bilo mi je drago kada sam od njega dobio par priloga. Čini mi se da se većina pomalo zamorila. Valjda to ide s godinama ili raji nije do ovoga o čemu na blogu pišemo. A možda su za to krivi novi digitalni mediji, prvenstveno facebook, gdje svako može uz vrlo malo napora napisati i objaviti što god hoće.

Bilo kako bilo, prije par dana mi Izet proslijedi kratak email i par skeniranih dokumenata. Javio mu se Sega i poslao članke o mlađam sinu Sandri koji je u njihovom gradu Emmen uplovio u političke vode. Sandro je od malena pokazivao interes za politiku a ovih dana taj njegov interes, angažiranje i školovanje su urodili plodom. Wakker Emmen stranka čiji je Sandro član je pobijedila na lokalnim izborima i u naredne četiri godine će biti vladajuća partija u gradu. Žao mi je što ne znam holandski pa da vam mogu prevesti o čemu novinar priča. U svakom slučaju, oba članka su posvećena Sandri koji sa svojih osamnaest godina ima svijetlu političku budućnost u jednoj od najuređenijih zemalja u Evropi.


Sandro je još jedan primjer koliko su naša djeca pametna i uspješna samo im je potrebna sredina u kojoj se pamet, trud i znanje cijene i nagrađuju. Ne smijem ni da pomislim kakva bi Sandrina budućnost bila da se kojim slučajem rodio u Banjaluci i tu odrastao. U okruženju gdje jedan kočijaš fascinira cijelu naciju i gdje su tipovi sumnjive prošlosti glavni biznismeni, mlad, pametan i obrazovan čovjek nema šta tražiti. Drago mi je zbog Sandre i želim mu još puno uspjeha u poslu za koji se opredijelio. Siguran sam da će biti uspješan političar i da će daleko dogurati.

Za one koji blog ne prate od početka preporučujem da pročitaju i dva priloga koja mi je Sega poslao još jako davno: Sandro i Davor, Rodna kuća. Možda nam se ponovo javi sa novim vijestima o Sandri i starijem sinu Davoru koji je, koliko mi je poznato, završio medicinu i sada živi i radi u Amsterdamu. A možda se ove godine i sretnemo jer sredinom jula putujemo za Holandiju pa nam se putevi ukrste.

P.S. Jučer dobih link na video klip sa lokalne televizije u kojem govore o Sandri pa ga možete pogledati.

Labels:

Saturday, March 29, 2014

Dilema...


Još od Coovoga priloga "Tamo i ovde" razmišljam o njegovoj rečenic,i odnosno dijelu rečenice "a mi se ovde zamajavamo ovim blogova". Nekako sam shvatila da mu je to došlo onako iz duše, iskreno kako Co inače uvijek reaguje. Rekla sam sebi da ću se jedno vrijeme ućutati, i vidjeti da li je i drugim blogerima ovo "zapelo za oko" pa da mu pomognemo da odustane.

Vraćam se često na arhivu i vidim koliko je u ovo devet godina bilo truda i rada da ovo dobije smisao kakav  ima. I pored obaveza na poslu, u vrtu, bolesti, nije odustajao. Ostalo je mnogo istorije o ljudima iz Banja Luke i divnih priloga i komentara. Bilo je i onih drugih, ružnih. Bilo je i onih koji nisu mogli shvatiti istinite doživljaje naših sugradjana, koji nisu mogli ni u snu zamisliti da bi im se tako nešto moglo desiti od bivših komšija i prijatelja. Dvoličnost je za mene jedna od najgorih ljudskih osobina. A onda na blogu u zadnje vrijeme opet divnih priloga. 

Zato se odlučih da ovaj posaljem.

Prošle godine, zahvaljujući blogu, na privatnu e-mail adresu, dobila sam jedan od Ešrefe. Išle smo zajedno u prva četiri razreda osnovne škole. Nismo se čule ni vidjele 43 godine, od kada ja živim u Sarajevu. Dogovarale  smo se da se vidimo prošlo ljeto u Sarajevu. Ja sam trebala biti u to vrijeme ovde, ali moj brat nije došao u Šibenik pa smo morali da zatvorimo kuću i obavimo sve tekuće poslove za "zimski san" kuće, cvijeća, voća itd. Bilo mi je jako žao. Uz njenu suglasnost šaljem prvi e-mail koji sam od nje dobila. 

Draga Saima,

Nažalost smrt mog muža mi je omogućila da otvorim Milanov blog. Tako sam počela čitati tvoje

Komentare a da nisam znala da si to ti. Tvoja slika sa Izom na pozornici mi je dala potvrdu da si ti ta Sajma iz Banjaluke. Kad se sjetim tebe, tada se sjetim nastavnice istorije, Memić, i ona pita ko će ponovit lekciju koju je ona upravo predstavila nama đacima. I ja se sjećam da si ti bila uvijek ta koja je to učinila sa velikom preciznošću. Meni je to predstavljalo problem i nakon ponovnog čitanja iste kad bih došla kući. Za života mog muža Muhidina, ja sam spominjala tu tvoju vrlinu i pitala sam se koju si srednju školu završila. Muhidin je rekao Elektrotehniku. Ja bih tebe radije smjestila u pravnike ili doktore, što je i moj muž mogao biti, jer je imao jako dobru memoriju. 

 Ali bio je i veoma dobar i priznat Elektro-inžinjer.

Saima voljela bih te vidjeti, da razmjenimo naša životna iskustva. Kako mogu iz tvojih javljanja u Coovom blogu saznati ti živiš u Sarajevu. Trenutno si negdje gdje pretpostavljam imaš vikendicu (Hercegovna ili..?). Hvala ti na utiscima nakon posjete Albaniji. Učinila si da mi je ta zemlja postala bliza, pa sam dobila želju i da ju ja posjetim. Moj sin Adnan ide u Albaniju na neku svadbu 4. jula. Ja sam mu sugerisala da obavezno posjeti i Skadarsko jezero jer je to prirodna ljepota koju pamtim iz naših uđbenika. Mislim da će rentati kola u Dubrovniku. Ako imaš bilo kakvu sugestiju sa tvog puta u Albaniju, molim te napiši mi, pa ću mu ja proslijedi istu.

Ja ću ovog ljeta biti u Banjaluci od 12- 28 augusta a zatim u Sarajevu do 4 septembra. Ako namjeravaš u to vrijeme biti u Sarajevu, javi mi, radovalo bi me da se vidimo.

Za sada toliko, uživaj u toplini našeg sunca,

Ešrefa

Preko bloga me je pronašao i dragi prijatelj iz mladosti Oskar, koji živi u Austriji. Saznala sam i za dragog rodjaka Grofa, tako da za mene ovo ima još jedan dodatni plus za postojanje ovog bloga. Rado se sjetim i mnogih ranijim blogera koji su svojim  prilozima Banja Luci naše mladosti ostavili neizbrisivi trag. Nadam se da su čivi i zdravi.

Sad šaljem Esrefin e-mail, a iza toga sliku iz drugog razreda osnovna škole. Ešrefa je prva sa lijeve strane u drugom radu a ja ova sa mašnom kraj učiteljice. Nevjerovatno  kako smo svi izgledali isto. Naše  majke koje nisu radile su nas tako odgajale i pored mnogo manjih materijalnih mogućnosti, držale uredno. Mnogima sam se sjetila imena i prezimena , nekima samo imena a malom broju ništa. Slijedeći put ću poslati samo sliku i imena sa Nadom da cu bar o nekome saznati našto više.

Pozdrav Saima

Labels: