SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Sunday, March 01, 2015

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Babo iz Amerike - Rasadnik 2015.
Saima - Zima 2015. - umjesto komentara
Saima - Rasadnik 2015.
Posmatrač - Rasadnik 2015.


Kako poslati prilog

Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Saturday, February 28, 2015

Rasadnik 2015.

Nerino radno mjesto
Zima se ove godine kod nas baš nešto neda. Zadnji dan je februara a temperature se ne dižu iznad nule. Snijega nema previše ali se ne topi. Od početka zime sam uspio samo dva puta izaći u backyard da podkratim grane drveta koje otima životni prostor jasminu, I to je bilo sve. Mnogo toga je ostalo samo u planovima jer ih mi, izgleda onaj odozgo, pokvari. Bojim se da bi se hladno vrijeme moglo nastaviti i da će zima preći u ljeto kao što nam se to ponekad znalo dogoditi.

Stručni dio posla
I Nerin rasadnik ove godine kasni. Obično sa sijanjem sjemena započne polovinom februara a ove godine stiže i zadnji dan mjeseca a rasada još nema. I njoj je zima pokvarila planove jer bi posao sijanja obično obavljala pod nastrešnicom a zadnje strane kuće. Ove godine za to nije bilo prilike pa se danas razbacila u kuhinji da bar nešto uradi. Kuhinja je pola dana bila u neredu: kesice sa sjemenima, mali plastični kontejneri u koje sije sjemena, malo veće plastične kutije u koje se kontejneri slažu da se kasnije mogu lakše zalijevati, kanta sa zemljom za rasadnik… Ove godine je i zemlja za rasad  „naš proizvod“, prosijana iz našeg komposta i ostavljena na suncu a kasnije na hladnoći da priroda uništi eventualne bakterije. 

Ja sam obavio svoj dio posla: pravljenje „zastavica“ na koje sam zapisivao o kojem se sjemenu radi kako bi kasnije lakše znali šta je posađeno a šta nije, šta je niklo, treba li nešto dosijati. A kao penzioneru mi je pripao i posao čišćenja nerede jer, kako kažu, za to mi ne treba neka posebna škola.

I "zastavice" su tu, moj doprinos
Nered u kući neće tako brzo nestati. Zasijana sjemena se prvo drže u kuhinji, gdje je toplije, da proklijaju, a kasnije ih prebacujemo u sobu sa krovnim prozorima gdje ih postavljamo na plafonske grede kako bi bila bliže izvoru svjetlosti. Tu će ostati sve dok biljke dovoljno ne narastu i dok na vani ne otopli. Ako je suditi po ovogodišnjoj zimi, ko zna kada će se to desiti.

Tako mi svake godine sa „zemljanim radovima“ počnemo jako rano, vjerujem prije naših seljaka u Bosni. A njih tamo i nema previše. Većina ih je sljegla u Banjaluku koja se uduplala iako je polovina grada devedeseti protjerano. To se zove život. Oni koji su rođeni na selu i trebali bi da se bave poljoprivredom sada šetaju asfaltom a mi se po američkim predgrađima bavimo povrtlarstvom. Ko je na dobitku, a ko ne, vrijeme će pokazati.

Friday, February 27, 2015

Zima 2015. - umjesto komentara

23. februara bila je izložba LUA Natašine grupe u Knjžnici Maksimir. Bilo je puno posjetilaca među kojima sam upoznala dvije banjalučanke - Cicu Martinović i voditeljicu tečaja Robertu Vilić (kćerku Jadranke Jaranović sa kojom sam odrasla na Veneciji). Bila je i prigodna zakuska, prijatna atmosfera i lijepe slike.

Uz natašinu I moju sliku, šaljem dvije slike drugih izlagača koje su mi se svidjele.


Pozdrav Enisa







Nataša - komentar na Enisin prilog

Draga Enisa,

po ovom bi se tvom prilogu moglo zaključiti da ja nisam izlagala, pa mi ne preostaje ništa drugo nego da ga dopunim.

Pozdrav, Nataša.



Sezan - predložak

V. Van Gogh - predložak

Labels:

Wednesday, February 25, 2015

In memoriam - Miroslav Kovačić

U Banja Luku sam otišla tužna, jer je ovaj vikend bila godina dana od smrti Tomine i moje sestre Ljerke. Takvi tuni trenuci me uvijek psihički pogode  i vrate u za nas bolnu prošlost, koja je u zadnjih 10 godina prepuna takvih događaja. Poslije porodičnog izlaska na groblje, cijala porodica se je okupila na ručku kod Tomislava. Ručak je bio u jednom laganijem, blažem tonu.

Drugi dan sam smogla snage da odenesem cvijeće i zapalim svijeću na grobu našem dragom prijatelju Miroslavu Kovačiću. Prije groblja sam otišla u posjetu njegovoj supruzi Milki. Razgovor je bio prijatan, iako sam vidjela bol na Milkinom licu. Rastali smo se s pozdravom od naših kolega diljem svijeta, i sa riječima da sad idem na Mirin grob.

Milka me je zamolila adresu i broj telefona naše Milkice Marjanović, da joj se zahvali za u naše ime objavljeno sjećanje na pok. Miroslava nakon 40 dana od smrti. Jučer sam to obećanje i ispunila. 

Dragi Mikroelektroničari širom svijeta, kako znate naš Miroslav je otišao tiho, baš kakav je u stvarnosti i bio, u julu prošle godine. Mislim da je na sahrani od našeg tima bio samo Šole, a za Marija ne znam?

S tihim odlaskom našeg dobrog, a iznad svega sposobnog kolege, prijatelja i šefa nismo izgubili samo mi, koji smo imali sreću da radimo sa njim, već  i naš grad u kojem je Miroslav znao da popravi sve što niko nije mogao. Izet je lijepo rekao: “imali smo sreću da smo mogli od Miroslava ponijeti znanje u svijet”, a posebno ja kao njegov prvi saradnik. Miro je bio tehnolog, a učio nas je elektroniku koja mu je bila blago rečeno hobi.

Nikad neću zaboraviti naše susrete u nekom od restorana, ili slastičarni u gradu. Znali smo popiti kavicu pok. Drago Laketić, pok. Slavica Jungić, pok. Miroslav, Šole, Baisa, Milka Marjanović i ja, s povodom da je neko od nas došao u naš grad. Naš krug se prebrzo smanjuje, a nama u sjećanju ostaju veseli susreti, nasmijana lica i vicevi koji su bili neminovnost takvih događaja. 

Milki, Neveni i Nenadu želim samo reći da budu ponosni, jer je Miroslav bio zaista velik čovjek. Dragi naš Miro počivaj u miru.

Vraćala sam se iz BanjaLuke, a u duši mi je bilo puno lakše, jer me je cijelo vrijeme pekao osjećaj da se nisam oprostila od takvog čovieka, a moji problemi i prilike mi to nisu do sad dozvolili.

Pozdrav svim kolegama Mikroelektroničarima i prijateljima širom svijeta.

Mirjana Stančić

Labels:

Sunday, February 22, 2015

U pet do dvanaest

Danima razmišljam da li da na prilog "U devet do jedanaest" napišem komentar ili da napišem prilog kao prošireni komentar, odlučih se za ovo drugo. Znajući sebe i moj vražji jezik ili mozak, ne mogu da se otkačim tih misli i evo danas pokušavam da mi neko odgovori na ove moje "teme i dileme"

Drago mi je da ga je Co postavio na blog.

Obzirom da sam živi svjedok tih događaja i mislim da dok sam pri pameti ni jedan detalj neće biti zaboravljen.

Prvi zemljotres sam doživjela u Čajevackoj zgradi u mojoj ulici Slavka Rodića, u stanu rođaka Velida Maglajlića poznatog banjalučkog stomatologa. Na četvrtom spratu te zgrade (u kojoj je poslije stanovala i nasa Nataša , pa odatle valjda i neka bliskost, iako se nismo nikad vidjele uživo), treslo se tako da se frižider isključio iz zida tj.  kabl se izvukao iz utičnice i dosao na sred kuhinje.

Kad je prestalo, pogledala sam kroz prozor i vidjela da su dimnjaci sa naše kuće popadali.
Strah je bio velik ali naše vjekovno zaboravljanje loših stvari dovelo je do toga da nas je ogroman broj prespavao u svojim kućama.


Na Bulevaru Revolucije ulična svjetiljka se savijala od kraja do kraja asfalta. Ne znam kojom sam brzinom stigla do kuće i kad sam vidjela da su mi roditelji, brat i ostala rodbina iz kuće živi, sve je bilo nebitno. Sestra je tad studirala u Beogradu.

Sve je stajalo, i firme i pekare i vodovod. Odmah je počela stizati pomoć i cijele Jugoslavije. U našoj ulici su bile cisterne sa vodom iz Osjeka, kruh/hljeb iz svih republika, poslije deke iz cijelog svijeta. Noći su bile hladne, svi smo pravili šatore u dvorištima, pomagali se komšinski, iznosili sve što je ko imao. To je bilo vrijeme koje sa pamti po svojoj ljudskosti i ljepoti.

Poštujem svačiji ukus i opredjeljenja, ali mene ovaj tekst podjeća na tekstove koji se koriste prilikom guslarske umjetnosti.

Ujutro sam se spremila na posao i negdje  oko devet sati rukovodioci su nam svima naredili da idemo kućama. Dok sam dosla do Vakufske palače ili Džinića palače,  kako je ko zvao , počelo se ponovo tresti. Mislim da je u tom trenutku svaki stanovnik Banja Luke rekao samo dvije riječi "Evo ga opet".

Ja sam, osjećajući da mi se tlo izmiče ispod nogu, imala toliko svijesti da dopužem do sredine ulice. Posljednja scena koju sam vidjela je bilo rasipanje djela džamije od minareta pa do vrha. Cigle su se raspale kao vatromet, prvo u zrak, pa onda cigla po cigla na zemlju.
Bio je lijep oktobar, sunčan, tako zvano "miholjsko ljeto". Sve je počelo funkcionirati u dobroj organizaciji i slozi komšija. Odmah u prvi nekoliko dana posjetio nas je drug Tito sa velikom delegacijom. 

Čitajući poemu gosp. Vujica, u mnogim strofama sam osjetila mnogo emocija koje sam sama doživljavala.

Onda sam počela razmišljati ko je taj gospodin. Da li je stvarno doživio zemljotres u Banjaluci ili je slušao o tome kako mu je prenošeno sa koljena na koljeno.

Prethodni moji Blogeri ga podsjetiše na nazive ulica . On stvarno ne pomenu vrijedne historijske spomenike, ne pomenu druga Tita, ne pomenu solidarnost svih ljudi bivše nam domovine.

Sad ne bih željela da me autor pogrešno shvati, ali nisam veliki stručnjak u pogledu književnih definicija ali mi ovo ne liči na poemu.

Onda me progone misli kako su nastajali silni mitovi. Od Kosovskoga pa nadalje.
Koliko nam je nevolje donijelo vrijeme o kojem nismo znali nikakve istine, ali i danas kad smo svjedoci događaja o mnogima se pišu neistine  O posljednjem ratu posebno. Tako mi je palo na pamet da uslikam sat u mom stanu i pitam se kad će doći to vrijeme koje sat pokazuje za nas koji smo imali sreću ili nesreću da se rodimo i živimo na Balkanu.

Voljela bi da mi se javi autor. Više volim i kad me razuvjere u nekim mojim stajalištima i kad me napadaju nego kad se šuti.

Meni sad bi lakše, pozdravljam vas. Posebno mog komšiju Madu iz Banja Luke, koja je sad u Sarajevu.

Labels:

Wednesday, February 18, 2015

Posjeta Delftu

Dok su kod mene ovdje danima temperature ispod nule i gotovo ne izlazim iz kuće, lijepo se prisjetiti prošlog ljeta kada smo šetali holandskim gradovima i uživali u toplom vremenu i interesantnoj arhitekturi koja čovjeka ne može ostaviti ravnodušnog. Kada se nađem u gradovima koji imaju dušu koju su im udahnuli građevinski neimari još prije nekoliko stoljeća pitam se šta je razlog da kod nas mnogi gradovi, i pored nespornih prirodnih ljepota na kojima su izgrađeni, izgledaju nasađeni naopako, bez neke osmišljene cjeline, nikad dovršeni i uvijek u nekom čekanju boljih vremena. U Nizozemskoj su me oduševila jezgra starih gradova sačuvana do današnjih dana, bez novih, visokih građevina koje narušavaju sklad prirode i čovjeka i gdje se svako dobronamjeran mora osjećati prijatno.

Jedan od gradova koji smo posjetili zadnjih dana je mali gradić Delft, manje od pola sata vozom od naše baze u još jednom lijepom gradu, Leiden-u, o kojem je Saima već nešto pisala. Odlučili smo se za odlazak u Delft iznenada, jednog popodneva, kupili povrtanu kartu i sjeli u lokalni voz koji je na stanicu stigao za pet-šest minuta. Nismo se pošteno ni skrasili na svojim sjedištima a na ekranu u vozu smo vidjeli najavu da stižemo u Delft. Mala stanica na kojoj smo se našli je bila djelomično zatvorena jer se odmah ispred nje gradi nova. S desne strane stanice nalazilo se stajalište tramvaja ali smo se mi odlučili za šetnju jer nam se nikuda nije žurilo. Nakon 7-8 minuta hoda stigli smo do prvog kanala koji nas je vodio ka centru gradića. Hodali smo polako, uživajući u ljepoti koja nas je okruživala. Nismo imali mapu grada ali smo se nadali da nećemo zalutati jer je centar grada mali i čovjek se može lako orijentirati. Hodali smo nasumice, prelazeći mostiće kada bi nam se učinilo da je nadrugoj strani nešto interesanto za pogledati, ponekad bi slijedili turiste kojih je bilo prilično, a kada bi osjetili umor, sjeli bi u kafić uz kanal da popijemo espresso ili piće. U gradu se osjećao nekakav poseban mir. Niko nije žurio, na uskim ulicama gotovo nije bilo auta, a ni biciklista nije bilo puno. Kameru sam potezao često jer sam htio zabilježiti svaki interesantni detalj, zgradu, pogled.

Spremajući se na put u Holandiju, proučio sam turističke informacije o gradu i unaprijed znao da nam neće biti dosadno. Iza svakog ugla nas je privlačila neka nova starina, interesantna trgovina, restoran s stolovima i stolicama uz sami kanal, spomenik... Išli smo nasumice i već utrošili dosta vremena kada smo se našli na prostranom gradskom trgu na čijem se jednom kraju nalazila Nova crkva s tornjem visokim 109 metara. Znao sam da se s tornja pruža prekrasan pogled na grad i okolinu pa smo odlučili da se u to i sami uvjerimo. Kada smo se našli unutar zidina crkve bilo je prošlo četiri i trideset. Osoba koja je prodavala karte za posjetu tornja nam reče da se toranj zatvara u pet sati poslijepodne i da ga možemo posjetiti ako se za 25 minuta možemo popeti i vratiti nazad.  Iako smo zašli u godine, a meni je srce početkom aprila počelo „preskakati“, kako se to dešava s godinama, odlučismo se za tu avanturu. Nisam htio propustiti priliku da s vrha tornja razgledam okolinu jer nisam bio siguran da će mi se prilika da posjetim ovaj kraj ponovo pružiti. Nera i ja smo žurno grabili veoma uskim stepenicama ne obraćajući pažnju na broj otkucaja srca koji se rapidno povećavao. Najteže je bilo kada smo se morali mimoići sa posjetiocima koji su se vraćali nazad. Prostor je bio tako uzak da su se morale koristiti posebne „tehnike“ za „mimoilaženje“. Nekako stigosmo do prve terase s koje se pružao prelijep pogled na gradić i okolinu. Slikao sam a u isto vrijeme strijepio da ne ispustim kameru ili, nedaj bože, ne napravim kakav pogrešan potez jer je na terase puhao jak vjetar a ni ograda mi se nije činila posebno visoka.

Nakon par minuta nastavismo penjanje. Na putu nismo sreli nikoga. Vjerojatno smo bili zadnji posjetioci tornja pa nas je pomalo počela hvatati panika da ne ostanemo zatvoreni u crkvi do slijedećeg dana. Stigosmo do druge platforme. Pogled je bio još veličanstveniji ali i vjetar je bio jači. Razgledasmo na brzaka okolinu, ja napravih nekoliko snimaka pa brže nazad. Spuštanje je išlo lakše ali i za njega je trebalo dosta energije. Žurili smo da se vratimo na vrijeme i nigdje se nismo odmarali. Stigli smo do izlaza na vrijeme. Naš strah da bismo mogli ostati zatvoreni u tornju je bio bespredmetan. Primijetio sam da na ulazu i izlazu postoje automatski brojači koji vode evidenciju o broju posjetilaca. Nas dvoje smo bili posljednji.

Na izlazu iz crkve nas je ponovo dočekao prekrasan ljetnji dan bez daška vjetra. Bilo je vrijeme da se nešto prezalogaji. Bašte restorana na trgu su bile pune ali svi meniji su bili standardni pa smo odlučili da još malo prošetamo i pokušamo naći neko drugo mjesto gdje ćemo se odmoriti, prezalogajiti, i onda zaputiti nazad u Leiden. U jednoj od sporednih ulica ugledasmo restoran s ovećom baštom koji je bio pun mlađe raje. Izgledao nam je privlačno a i meni je bio raznovrsniji. Sjedosmo za stol u čošku i prije nego što smo popili piće, bašta je bila puna. Bio je to znak da je hrana dobra u što smo se i sami uvjerili. Nakon još jedne runde pića i lješkarenja na toplom ljetnjem popodnevu, zaputismo se nazad prema željezničkoj stanici. Put nas je ponovo vodio preko glavnog trga na kojem su bašte restorana također bile prepune gostiju. Grad svake godine posjećuje veliki broj turista pa nije ni čudo što su restorani puni, naročito za lijepa vemena.

Na putu za željezničku stanicu smo obišli neke nove dijelove grada. Arhitektura je bila ista, nepromijenjena stotinama godina. Kanali, mostići, male trgovine i restorani s baštama su krasile ovaj gradić od oko sto hiljada stanovnika koji, čini mi se, živi život o kojem u ovim godinama sanjam.

Za kratkog poslijepodnevnog posjeta sam napravio stotinjak slika a nekolicinu sam izabrao za ovaj prilog za one koje putovanja još uvijek privlače. Delft je gradić koji svakako vrijedi posjetiti.















Labels:

Tuesday, February 17, 2015

U zdravom tijelu zdrav duh

Skoro 50 godina između
Josipa Matoševića znam još od djetinjstva. Nismo se puno družili ali smo živjeli relativno blizu, ja na Predgrađu a on Trapistima, pa su nam se životni putevi ponekad ukrštali.. Bili smo ista generacija u Tehničkoj školi iako nismo išli u isti razred. Iz tog doba se sjećam Josipove ljubavi prema gimnastici koja se u Tehnici posebno njegovala. Iz nešto  kasnijih vremena u sjećanja su mi ostali naši razgovori o putovanjima po Evropi što je Josip često upražnjavao. Pomalo sam mu zavidio na tom njegovom „hobiju“ jer sam oduvijek imao želju da vidim svijeta ali u životu nisam imao baš puno prilika da te svoje želje i ostvarim. Za vrijeme dok sam bio zaposlen u Profesionali imao sam priliku da posjetim nekoliko evropskih zemalja ali se to nije moglo porediti s putovanjima u privatnom aranžmanu, kada čovjek sam bira kuda će otići  i šta će obići.

Komšije u istoj zgradi na Starčevici, ponovo smo se sreli u Zagrebu 94. gdje se Josip „dobrovoljno“ preselio kao većina nas ostalih koji se sada sastajemo ovako virtualno.

Nedavno smo se ponovo sreli, ovaj put u stanu Matoševića na Jarunu gdje Josip provodi svoje penzionerske dane. Stigao je do penzije, to je istina, ali se još uvijek drži kao mladić. Iz razgovora sam saznao da se još uvijek bavi gimnastikom a kao dokaz mi je poklonio fotos na kojem se ovo o čemu pričam najlbolje vidi. Šta reči, nego, mašala. Dok ja samo živim u uvjerenju da još uvijek mogu uraditi neke stvari kao prije trideset i više godina, kod  Josipa nema dilema.  Evo ovih dana sam probao neke vježbe kojima nas je učila Ćamila u Tehnici i vrlo brzo se uvjerio da su neka vreman davno iza mene i da se moram pomiriti s stvarnošću. A Josip? Dovoljno je pogledati sliku i sve je jasno.

Pored svog odličnog fiziškog izgleda, Josip me je iznenadio bistrim umom koji, čini mi se, s godinama postaje sve oštriji. Kada smo se prisjećali dana djetinjstva sjedeći do kasno u noć prije mog povrtaka u USA, Josip me je prosto oduševio nekim detaljima koji su iz mog mozga davno izhlapili. Ta njegova sjećanja su mi pomogla da se vratim u ta davna vremena  i u mislima obiđem neka mjesta koja sam skoro potpuno zaboravio.

Kada malo bolje razmislim, opet su naši stari bili u pravu. Ona njihova „U zdravom tijelu, zdrav duh“ se još jednom pokazala tačnom. Josip je najbolji dokaz za to.