SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, April 21, 2015

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Co - OOUR Mašinska obrada
Saima - Uz godišnjicu početka opsade Sarajeva
Dubravka - Uz godišnjicu početka opsade Sarajeva
Dubravka - Naš novi Jadran


Kako poslati prilog

Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Sunday, April 19, 2015

Naš novi Jadran

Da me je neko sredinom osamdesetih upitao da li ću jednog dana ljetovati na Karibima, tom turističkom raju na Atlanskom okeanu, rekao bih mu da je lud. Jadran je bila naša ljetnja destinacija i nikada nismo ni pomišljali da odemo negdje drugdje. Već u to doba neka naša raja je išla u Grču, Tursku, Španiju, a mi smo bili vjerni Jadranu sve do zadnjih dana. Čak smo devedeset druge, dok je u drugim dijelovima Hrvatske bjesnio rat, ljetovali u Živogošću. U polupraznom hotelu, na TV ekranima, gledali smo kako JNA pokušava da „spasi“ Jugoslaviju, razarajući hrvatske gradove moćnim oružjima u čijem razvoju i  proizvodnji su neki od nas učestvovali. Tu poznatu laž o spašavanju Jugoslavije neki uporno koriste i danas kako bi opravdali rat i želju Miloševića da stvori veliku Srbiju. Za njih ni četnici, koji su još od devedesetprve  slobodno šetali Banjalukom, nisu bili (niti su to ni danas) neprijatelji te iste socijalističke Jugoslavije protiv čijeg su se stvaranja borili tokom drugog svjetskog rata, već borci za slobodu „ugroženog“ srpskog naroda.

Rat je već odavno iza nas, njegove rezultate smo svi osjetili na svojoj koži, bilo da smo ostali u starom kraju, bilo da smo se rasuli po cijelom svijetu. Mnoge stvari su se od tih vremena promijenile u našim životima pa tako ni mi više ne ljetujemo na Jadranu svake godine, već se snalazimo kako umijemo. Nera i ja smo, nažalost, Jadran zamijenili Karibima, egzotičnom destinacijom o kojoj smo nekada mogli samo sanjati a koja nam je sada daleko bliža i pristupačnija nego stari kraj. Iz Pittsburgh-a do Punta Cane stignemo za tri i pol sata, odmorni i spremni za zaslužen odmor, dok nam do Zagreba u prosjeku treba 24 sata napornog leta s najmanje dva presjedanja. Ako tome dodam da za cijenu jedne avionske karte do Zagreba u sezoni dobijemo skoro dva sedmodvevna all iclusive aranžmana u Dominikanskoj Republici, dileme nema. Cijena paketa uključuje avionski prevoz u oba smjera, prevoz do hotela i nazad, smještaj u lijepim hotelima s prekrasnim plažama i prirodom, sve obroke uz mogućnost da se, ako se izgladni, nešto prezalogaji tokom cijelog dana, neogradničeno piće tokom 24 sata, prilično dobar zabavni program uveče, razne aktivnosti tokom dana... Domaćini se trude na svakom koraku da vam se boravak svidi jer vas žele vidjeti i slijedeće godine. Konkurencija je ogromna i ponekad male sitnice odlučuju „kojem ćeš se carstvu prikloniti“. Tako se i naš ukus ovih zadnjih godina izoštrio pa nalazimo mane koje nekada na Jadranu uopće nismo primjećivali. Valjda je to u čovjekovoj prirodi da se vrlo lako kvari. Osjetili smo to početkom devedesetih pa nas to više ne bi trebalo iznenađivati.

Ove godine smo odabrali hotel RIU Bambu, jedan od hotela iz lanca RIU. Nalazi se na prekrasnoj Bavaro plaži okružen s nekoliko drugih hotela iz istog lanca, te mnogobrojnim hotelima drugih lanaca. Tačan broj hotela u okolini ne znam ali ih ima jako puno jer tokom dugih šetnji plažom nismo stigli do zadnjeg. Svi hoteli vrve od turista iz cijelog svijeta. Dosta gostiju stiže iz Evrope a u nekim od njih ima dosta Rusa koji prije ovog našeg zadnjeg rata nisu mogli nos pomoliti izvan Rusije. Kako su se vremena promijenila! Rusi, Česi, Poljaci, putuju svijetom a naš svijet je osuđen na torove iz kojih je teško stići i do Evrope, a kamo li negdje dalje. Da li je to život za koji se ginulo znaju oni koji su rat planirali i u njemu učestvovali. Srećom, nisam taj. Lijepo mi je bilo u staroj domovini a lijepo mi je i sada. Torove ostavljam onima koji su se za njih borili a ja ću nastojati da stignem gdje god mi se pruži prilika pa makar tamo ne bio okružen samo „mojima“.  Jer, zadnji rat je pokazao da mnogi od onih koje sam smatrao našim, to nisu bili.

Hotel u kojem smo ovaj put odsjeli ima prekrasnu plažu s velikim brojem palmi koje pružaju zaštitu od sunca koje tokom gotovo cijelog dana nemilosrdo prži. Plaža je velika, prostrana i nije pretrpana kupačima kao neke koje smo tokom šetnji obalom obišli. Odgovara nam to. Ujutro ne moramo žuriti da zauzmemo ležaljke i mjesto u hladu jer i ležaljki, i hlada ima više nego dovoljno. Smješteni smo u lijepim sobamas terasom u objektima na jedan sprat. Hrana je solidna a svako veče uživamo u veoma dobrim „šoovima“. Nera je ovaj put ponijela loptu pa se na plaži zabavljamo piciginom kojeg nismo igrali ko zna od kada. Jedan dan sam se okušao i u stonom tenisu i moram se pohvaliti da sam u svojim kasnim šezdestim pobjeđivao i tri puta mlađe od sebe. Izgleda da se, kako starimo, polako vraćamo u djetinjstvo. Valjda to tako biva u životu. Sam dragi bog zna šta će nam na um pasti slijedeći put.

Kamera je opet bila uz mene pa sam slikao kao i obično, nastojeći da okom kamere uhvatim ljepotu koja nas je okruživala. A da je lijepo, lijepo je. Ovih dvadesetak slika to potrvđuje. Možda nekoga od poznatih koji se nalaze s ove naše strane velike bare ponuka da se zaputi u ove krajeve. Vjerujem da se neće pokajati.

















Labels:

Monday, April 13, 2015

OOUR Mašinska obrada

Nastavak Aljošinih sjećanja na fabriku Rudi Čajavec i ljude koji su nekad radili u njemu:


Kanjon Vrbasa u Bočcu, 1985.
Na povratku iz pojete fabrici u Šipovu
Nakon osam godina provedenih van Rudi Čajaveca konačno dobih prekomandu u RO Profesionalne elektronike i tamo mjesto pomoćnika direktora OOUR-a Mašinske obrade (MO) koji je vodio Boro Franjić, starješina JNA, iskusni i dugogodišnji radnik fabrike. Boro je bio izuzetno sposoban organizator i čovjek koji je znao raditi s ljudima a na njegovim, i plećima radnika MO, ležala je odgovornost da svi ostali organizacioni djelovi Profesionale dobiju na vrijeme i u kvalitetu sve djelove koje smo proizvodili kako bi se mogli ispuniti planovi i OOUR-a i radne organizacije u cjelini. Sastavni dio OOUR-a MO je bio i Prototip kroz koji su prolazili prototipovi svih uredjaja i vrlo često dobar dio djelova za nulte serije, kao i Služba održavanja, dodatni teret koji je Boro dobro nosio. Osim Proizvodnje, na čijem je čelu koliko se sjećam bio Pero Ilić,  inžinjer iz okolice Sanskog Mosta, a koja je obuhvatala, osim obrade materijala putem tokarskih strojeva i glodalica, Preseraj sa presama za hladno oblikovanje i sječenje materijala štancanjem, te Farberaj, gdje sam našao legendu banjalučkog Borca, bivšeg golmana Radovića, koji je tu radio nakon završene sportske karijere. Tehnologija, na cijem je čelu bio Stevo Vukanović, s iskustvom koje je malo tko imao u RČ, čovjek koji me je privukao svojom nenametljivošću i znanjem da uspješno rukovodi s velikom tehnologijom i djelom razvojne tehnologije koju je vodio inžinjer hemije Jovo Radanović.Na čelu Konstrukcije alata u sastavu MO nalazio se Ante Domazet kojega sam upoznao po mome prvom kratkom boravku u RČ a njegova desna ruka je bio Kovačević Ilija, koji se specijalizirao u dizajnu alata od plastike, da bi kasnije preuzeo rukovodjenje odjeljenjem Konstrukcije alata po Antinom odlasku na drugu dužnost.

Prototip je vodio Andjelko Višekruna, jedan od iskusnih radnika RČ s kojim je bilo zadovoljstvo raditi i u koga sam se mogao pouzdati da će traženo biti završeno na vrjeme i  u kvaltetu. Tu sam sreo i Safeta Bašića, mog Petrovčanina, koji je sa Stripit mašinom proizvodio složene pozicije a ujedno svojim znanjem kreirao mnoge pomoćne alata koji su unapredjivali proizvodnju. Službu održavanja je vodi Ahmet Bahtijarević, jedna ljudina koja je plijenila svojom mirnoćom i uspjevala da organizuje održavanje kao vitalnu funkciju u fabrici po sistemu “tiha voda brijeg roni”. S njim u kancelariji je sjedio Branko Žunić, inžinjer mašinstva, koji je bio zadužen za održavanje sistema grijanja i ventilacije u kompletnoj fabrici.

Kao zasebno odjeljenje je egzistirala Planska priprema na čijem je čelu bio Kremenović Nenad s kojim sam jedno vrijeme radio u Univerzalu prije moga aktiviranja u JNA. Bio je sposoban i složena papirologija koja je pratila pripremu proizvodnje, uz pozicije koje su se naručivale od drugih RO, posebno alatnice i površinske zastite kemijskim /hemijskim putem, su bili nešto što je on sa saradnicima uspješno obavljao.

S društvom na Jadranu, Zablaće kod Šibenika.
Alija Arnautović, preminuo prošle godine u Švedskoj.
Ešref Hozić, preminuo prošle godine u Seattle-u.
Muhidin-Paša Sujelmanpašić, preminuo u Seattle-u
Kako je izmedju Borine i moje kancelarije sjedjela sekretarica koja je obavljala poslove za nas obojicu, ubrzo me je počeo biti glas da sam oštar jer rastjerah ljude koji su dolazili na tkz. caprac divan sa sekretaricom kada nisu znali šta ce sa sobom. Stevo, Ante, Andjelko i Pero su mi pomogli da što prije savladam i sagledam problematiku i počnem rasterećivati Boru tehničke problematike koliko je bilo u mojim moćima. Tada je priprema i početak proizvodnje uredjaja koji su se trebali ugradjivati u novi tenk M-84 uzela maha i to je bio zaista veliki zalogaj koji smo nastojali da realiziramo. Kako su i drugi OOUR-i finalizirali različite uredjaje, to sam bio prisiljen da upoznam skoro sve proizvode koji su išli u taj sistem gdje je RO PE bila jedan od najznačajnijih kooperanata u proizvodnji novog tenka. Od ljudi koje sam znao, Pero Kolarević, tadašnji direkor OOUR-a SU i Osman Kovačević, direktor Preciznog liva, su me pozdravili i zaželjeli uspjeh u radu. Od ostalih direktora upozno sam prije svega generalnog direktora RO PE pukovnika Bošković Dragutina, Džubu Envera direktora OOUR-a TU, Popović Vuka iz MDU, Dragutina Petrovića iz Štampanih veza, pukovnika Rakanovća iz EEUS-a, Gojka Obradovića iz RRT, Dejana Stojakovića iz Standardizacije i vojne kontrolore iz zasebne službe, od kojih ću najviše suradjivati sa Brankom Jotanovićem, Markom Savatovićem i Mišom Stanićem, starješinama JNA koji su bili u odjeljenju Vojne kontrole i čiji potpisi su značili da uredjaji mogu napustiti fabriku i da se naplate. Osim njih upoznao sam ljude is Kadrovske službe te Finansija na čije je čelu bio Milenko Rogić. Iz SOUR-a sam upoznao generalne direktore i Ismeta Blentića, koji je uz Balić Azru bio jedan od rijetkih Banjalučana u rukovodnoj piramidi SOUR-a Rudi Čajavec. U MO nisam ostao dugo, možda godinu dana ili manje, kada sam nagovoren da zamjenim Nedjada Rakanovića kao direktor OOUR-a EEUS pošto je on trebao preuzeti dužnost koordinatora programa M-84 na nivou RO PE i SOUR-a. O tome u nekoj drugoj priči koja će ostati u sjećanju kao moj uspjeh da se uvede prinudna uprava u EEUS-u što je bilo jedinstveno u istoriji RO PE.

Aljoša Mujagić

Labels:

Saturday, April 11, 2015

Malo odmora

Punta Cana, Dominican Republic
Da se neki od posjetilaca bloga ne bi zabrinuli zašto nema novih priloga, kratko obavještenje.

Uzeo sam malo odmora i bilo bi šteta da ne iskoristim prekrasno vrijeme i toplo Karipsko more.

Javljam se čim stignem kući.

Thursday, April 09, 2015

Cita

Baruh Bernarda (udata Papo) i ja
Nedavno mi je stigao još jedan email vezan za blog pa da ja ne bih prepisivao, evo ga ispod:

Dragi Co.

Citajući Saimin komentar sjetila sam se priče koju mi je iz Kanade poslao profesor Albi Papo, zet gospodje Cite Baruh. Njen muž je u Banjaluci imao fotografsku radnju i bili su naši prijatelji. Poslije rata otišli su živjeti u Sarajevo. Za vrijeme OVOG rata gospodja Cita, udovica, s dvije kćeri i njihovim porodicama otišla je u Kanadu. Ostala je vezana za Banjaluku i često je pričala o davnoj prošlosti. Njen zet, profesor Albi Papo je bilježio njena sjecanja u obliku priča. U jednoj od njih pod nazivom Cita, spominje se i naš otac Fikret Bahtijarević.

Sjetila sam se te priče koju mi je prije godinu dana poslao profesor Papo. Interesantno je kako sam poslije mnogo godina stupila s prijateljima u vezu. Na facebook sam stavila sliku na kojoj sam ja kao djevojčica s Bernardom, starijom kćerkom tete Cite. Pitala sam da li ko zna za Baruhove. Sutradan mi je iz Sarajeva stigla vijest da su Baruhovi u Kanadi. Tako smo uspostavili prekinute veze.

Profesor Papo mi je dao odobrenje da njegovu priču objaviš na blogu i ja ti je šaljem u prilogu.


Enisa



Posljednja slika tete Cite
Cita

Ljetno poslijepodne.U dnevnoj sobi gdje sjedimo bile su spuštene teške zavjese. Sobu je osvjetljavala samo oskudna svjetlost ukrasne stone lampe. Od kako je ostarila većinu vremena provodila je sjedeći pred televizorom ili na balkonu ako je vrijeme dozvoljavalo. Boljele su je noge, kretala se teško uz pomoć hodalice. Živjela je sa mlađom kćerkom, koja je ustajala rano a vraćala se s posla kasno poslijepodne tako da je veći dio dana bila sama. Iako je već bila zašla u duboku jesen života, izgledala je mnogo mlađe i svježije od godina koje je nosila, uvijek s blagim osmjehom na licu kao da ohrabruje svakog pa i slučajnog sabesjednika. Poznajem je već pedeset godina i uvijek je bila takva, njena blagost u ophođenju je ono što je najvjernije opisuje.

Kad bih došao da je posjetim jako bi se obradovala. Nudila me je kafom i unaprijed priređenim keksima ili čokoladnim bonbonama. Od kako je nedavno bila zaboravila da isključi peć, bilo joj je zabranjeno  (zabranu su izdale njene kćerke) da koristi električnu peć. Zato je moja prva dužnost po dolasku bila da uključim peć i zagrijem vodu za kafu. Sve je već bilo pripremljeno, manja porculanska šoljica sa već nasutom  kafom i mlijekom iz koje je ona pila kafu a ja sam za sebe mogao da biram jednu od mnogih porcelanskih šoljica koje je godinama sakupljala a sada uredno složene u vitrini. Kad je kafa bila gotova i servirana i kad smo se ugodno smjestili oko trpezarijskog stola reče bez ikakvog uvoda: "Hoćes li da ti ispričam nevjerovatnu priču mog preživljavanja za vrijeme rata?" Evo njene priče.

Bilo je to prije sedamdeset godina. Stara sam i zaboravljam ono što se dogodilo jučer, ali ti događaji od prije sedamdeset godina jasno su mi pred očima kao da ih sada gledam. Pred Drugi Svjetski Rat živjela sam s mužem u Banja Luci. On je bio fotograf, imao je radnju u Gospodskoj ulici  , "Foto Baruh" i vrlo dobro je radio. Imali smo motor Triumph od 750 kubika, a kasnije smo kupili i auto marke Willis. Gotovo svake nedjelje išli smo sa prijateljima kolima na okolna izletišta. Bio je to lijep, bezbrižan život kao što smo ga kasnije zvali "mirnodopski život". Kad je došao rat prilike su se naglo promijenile posebno za Jevreje. Oduzeta nam je radnja. Iz sigurnosti i ugodnog zivota preko noći našli smo se u bijedi i opasnost po život. Već su počeli progoni i deportacije pa su nam prijatelji savjetovali da se sklonimo iz Banja Luke. Nismo se dugo dvoumili. Otišli smo kod moje tetke Irenke koja je živjela u selu Borova Luka u okolini Teslića.

Slika s Vrbanje.
Žućo lijevo ispred mame i tate je Sejo.
Ono dvoje zagrljenih malaca smo Fahro i ja.
Teta Cita je desno s kćerkama ispred nje. 
Selo je planinsko, a kuće raštrkano po obroncima planine. Kuća najbližeg komšije udaljena je barem kilometar. Irenkina kuća na osami, na maloj uzvisini, ispred kuće je polje  a iza kuće voćnjak i dvije velike bašte. Imaju svo voće od ranih trešanja do kasnih zimskih jabuka. Posebno se sjećam trešanja, krupne, jedre,  slatke, crvene sa bordo crtom po sredini. Nigdje kasnije nisam vidjela takve trešnje. Nedaleko od bašte počinje gusta borova šuma. U blizini teče Usora na kojoj tetka Irenka ima vodenicu. Melje žito i kukuruz seljanima i uzima ujam. Ispred kuće prolazi pruga šumske željeznice. Tu je i stanica Slatina sa staničnom kućicom. Selo Slatina je kilometar dalje uzbrdo. Prekrasna priroda, prava seoska idila. Tetak Ferdo radi u šumi kao predradnik u sječi šume za Destilaciju( Destilacija Drva Teslić). Ode ponedjeljkom ujutro dresinom a vraća se subotom poslijepodne. Irenka se brine za imanje a ja joj pomažem u kućnim poslovima i oko njene djece. Proveli smo tako nekoliko bezbrižnih mjeseci kao da smo na odmoru na selu. Rat je negdje daleko, i uopšte nas ne dotiče. Uz to ostanem u drugom stanju, niko sretniji od mene.  Sve do jednog dana u oktobru 1942. godine kad pred kuću dođoše dva žandara i traže Jakova. Iako smo gledali da budemo što manje upadljivi, izgleda da je naše skrovište bilo otkriveno. Tetka Irenka i Ferdo se dobro prestraše, pošteni ljudi, nikad im žandar nije dolazio pred kuću. A ja , kud ću, šta ću, dam im po rakiju, kažem im da pričekaju, sad ću ja zvati Jakova. Uđem u kuću i kažem  Jakovu da su došli po njega i neka bježi što brže možea ja ću zagovarati žandare. Jakov skoči kroz prozor i uputi se trkom prema šumi. Kad je žandarima postalo sumnjivo  što se ne pojavljujem ni ja ni  Jakov, upadoše u sobu. Traže Jakova, preturaju po stvarima, zaviruju u svaki dio kuće, vide nešto šuška ispod stepeništa za tavan, kad tamo sakrila se Danica, prepala se i ona. Žanadar kaže  "Franjo ti si kriv"  a ja sebe isturim i kažem " Nije Franjo, ja sam kriva". Žandari me uhvate, svežu mi ruke i odvedu u zatvor u žandarmeriji u Slatini. Već sam bila u visokoj trudnoći, nije se moglo skriti. Dođe žandarmerijski dežurni oficir u ćeliju i sasvim ljubazno popriča sa mnom. Vjerovatno je osjećao potrebu da olakša položaj žene u mom stanju. Saslušam njegovu priču. On je iz Slavonije, prečanin, zaljubio se u djevojku, i ona nije bila ravnodušna, ali su svi i njegovi i njeni bili protiv te veze. Da onemoguće njihovu  vezu, djevojčini roditelji se presele u Banj Luku. Banja Luka je u to vrijeme bila mali grad, slučajno sam poznavala djevojku i njene roditelje. Izrazim mu moje simpatije. Sutradan je bilo nešto kao policijski uviđaj. Odvedu me pod stražom drezinom nazad kod Irenke, naprave detaljan pretres kuće, ispitivali me o svemu i svačemu, već se ne sjećam, zapečetili mi sve stvari. Srećom, Danica je sakrila Jakovove fotoaparate negdje u grmlje te ih nisu našli. Šofer  na drezini bio neki Slovak, poznanik po slovačkoj liniji, zvao se Ronček. Zamolim ga da , kad dodje u Teslić potraži Avdu Ferizbegovića koji je školski drug mog oca i da mu kaže da sam uhapšena. Avdo je ugledan građanin, iz poznate begovske familije, imali su banku prije rata. Neka ga zamoli ako može da učini nešto za mene. Vrate me nazad u zatvor u žandarmeriju. Satima sam sjedila  u neizvjesnosti  kad se vrata otvoriše i dežurni žandar mi reče "Vi ste slobodni gospođo". Kad izađoh, pred stanicom čeka me Avdo i pozove me da prenoćim kod njih. Sutra sam se vratila tetki Irenki u Borovu Luku.

Bernarda Papo
Nije prošlo dugo vremena kad mi dođe u posjetu Ivan Zovko, radi u opštini u Tesliću. Kaže, doboro bi bilo da se skloniš, u Opštini se govori  da bi neke trebalo voditi u logor. Kud ću, šta ću, nemam  gdje da se sklonim. Onako bremenita i otežala teško da mogu sama da se nosim sa okolnostima. Odlučim da se vratim u Banja Luku, tamo mi je majka i sestre, naći će mi neko sklonište. Dokopam se nekako Banja Luke, kod mame sam, iz kuće ne izlazim a ako neko dođe u goste, sklanjam se da me ne vide. Jednog dana evo nam posjete kojoj se nismo nadali. Domobranski oficir. Sva pretrnem. Kad uspostavi se da je on došao na preporuku, ne znam  čiju, da mi se nađe pri ruci. Saznam da je on ginekolog, na službi u Banja Luci. Kažu da će me on poroditi ka dođe vrijeme. Tako je i bilo. Beka se rodila, bacio je doktor na pernati jastuk, Beka se dere sva crvena u licu. Deset godina kasnije sretnem u Crikvenici na ljetovanju dr. Rudića, tako se zvao oficir ginekolog, gura kolica sa dvoje djece.

Kad je Beki bilo šest nedjelja kad opet ono nesretno  "Dobro bi bilo da se skloniš ", kaže mi Fikret Bahtijarević, veterinar, čuo je da se govori da ima još negdje sakrivenih Jevreja. Gdje ću, šta cu, da se vratim opet kod tetke Irenke treba mi propusnica koju izdaje policija. Kaže Fikret, nabaviću ti propusnicu ali treba podmazati u policiji. Zato priredi kantu od 5 kila masti. Mama se nekako snađe za mast, Fikret nama donese propusnicu. Poranim ja na autobusku stanicu u šest sati, puno putnika a vojska sve kontroliše.Ide se do Gradiške.Na mostu preko Save svi moradoše izaći iz autobusa  i preći most pješke, jedino meni sa djetetom dozvoliše da ostanem u autobusu. Zatim se išlo do Okućana gdje se hvatao voz za Bosnu. Tako se u ratno vrijeme putovalo, naokolo. Tek pred veće se nekako dokopam Teslića. Mart je, hladno je, ne znam gdje ću nego kod Franjinog brata koji je radio u Destilaciji. Oni me prime lijepo i sutra ujutro otprate do tetke Irenke u Borovu Luku.

Cijela ta priča teče kao monolog, tako reću u jednom dahu a ja je ne prekidam pitanjima. Priču prekida samo da me još koji put ponudi keksom. "Hajde, posluži se, uzmi koji keks uz kavu, jako su dobri"

Teta Cita, desno.
Lijevo, s bokalom Jakica Baruh
Evo me ponovo u Borovoj Luci, maj je 1943. godine, niko nas više ne uznemirava, meni je lijepo ali brinem za Jakova, ne znam ništa o njemu. Beka lijepo napreduje. I tako skoro godinu dana. Rat i ratne strahote kao da se dešavaju negdje daleko i kao da nas ne dotiču. Ali negdje krajem 1944. godine čuju se po okolnim brdima detonacije i pucnjava. Dođoše iz Optine da nam kažu da moramo da se sklonimo u Teslić, to se zvalo           " unutar  žice ", kao teritorija koja je zaštićena. Dao mi Franjin brat jednu sobu i tu se smjestim sa Bekom. Ne izlazim mnogo iz kuće, bliži se kraj rata, niko nikom ne vjeruje, a oni sa oružjem ljuti i nervozni. Izađem ako je to stvasrno nužno. Nisam izlazila skoro mjesec dana, kad taj dan izađem da kupim malo krompira na pijaci a na sred ulice neki pijani vojnik puca iz puške u vazduh a zatim u zid jedne kuće pored koje sam prolazila. Po nesreći, jedan metak se odbije i pogodi me u nogu i slomi mi kost. Odvedu me u  bolnicu, nešto me zakrpe koliko su mogli, ratno je vrijeme, spasu mi nogu ali kao što vidiš nije kost baš pravilno srasla nego  malo ukrivo. Ali šta ću, šalim se danas s djecom kad me pitaju za nogu  ja im kažem da sam bila ranjena u ratu. I mislim ništa ne lažem.

Konačno jednog dana oslobođenje, mir, radujem se a potajno strepim, ništa ne znam o Jakovu, je li preživio. Kad nije prošlo ni sedam dana od oslobođenja evo ti Jakova u partizanskoj uniformi . Niko sretniji od mene. Uzeo Beku za ruke i šeta se Gospodskom ulicom. Imam i njihovu sliku Jakov u uniformi a Beka ga drži zaruku, velika joj mašna na vrh glave. Eto tako je to bilo.

P.S. Potpisi ispod slika - Enisa

Labels:

Wednesday, April 08, 2015

Prvo zaposljenje u Rudi Čajavecu

Jučer sam dobio email od Aljoše Mujagića, bivšeg radnog kolege iz Rudi Čajaveca, uz nekoliko priloga. Izuzetno mi je drago da se Aljoša javio sa svojim sjećanjima na firmu u kojoj su neki od posjetilaca bloga radili, opisujući ljude i događaje iz jednog vremena koje će nam svima ostati u trajnom sjećanju.

Bilo bi mi drago kada bi se i drugi posjetioci bloga koji su radni vijek proveli u ovom nekada velikom kolektivu, koji je doživio sramotnu sudbinu zahvaljujući njeljudima, jave sa svojim sjećenjima kako bi bar na ovaj način sačuvali dio njegove istorije.

Evo Aljošinog emaila i prvog priloga.

Postovani Milane,

u dužem periodu održavajuci vezu s Ismetom Blentićem diskutovali smo o pisanju sjećanja na Rudi Čajavec i ljude koji su ugradili mladost, znanje i sebe u kompaniju koja je zapošljavala po nekim pokazateljima izmedju 8-10 hiljada radnika u Banja Luci, a više s djelovima koji su bili van Banja Luke. Koliko me pamćenje služi, Ti si objavio dio Ismetovih sjećanja, za koje bih rekao da su kao nabujali potok, gdje on jednom rečenicom nastoji da iznese mnogo sjećanja, što je nemoguće, dajući poticaj svima koji ga pročitaju da i sami nesto napišu. Ja napisah dio mojih sjećanja s željom da jednog dana neki novi Aco Ravlić ima materijala da napiše knjigu o Rudi Čajavecu, kompaniji koja nosiše ime jednog od heroja drugoga svjetskog rata, pilota i čovjeka iz redova Hrvatskog naroda, što danas ima svoju težinu.

To će biti priča o ljudima, trustu mozgova kakvih više neće biti u tom gradu, a gdje su kreirani nizovi proizvoda koje i danas možemo vidjeti na američkim TV serijama o otkupu robe u skladištima koja, zbog neplaćanja najamnine, pripade upravi skladišta a ovi ih prodaše na javnim dražbama.

Naravno svi mi imamo i negativnih sjećanja, posebno oni koji su bili na početku kraja Rudi Čajaveca a nisu pripadali "nebeskom narodu", kao i oni koji su mu pripadali ali nisu djelili nacionalističko-fašističko biće koje tamo zavlada.

Šaljem Ti ova moja četiri sjećanja koja su više općenita, a mnogi detalji i pojedinosti će ostati u meni jer smatram da im za sada nije mjesto u tim materijalima. Ako smatraš da je dobro da i drugi Čajevčani pročitaju ta sjećanja objavi ih u vremenu za koje Ti smatraš da je najpogodnije.

Aljoša Mujagić

Prvo zaposlenje u Rudi Čajavecu


Odrastajući u Banja Luci, gdje se doselih iz Doboja davne 1953/54 godine, bio sam na neki način svjedok narastanja našeg grada i jedne od najvećih fabrika, Rudi Čajaveca, u kome su mnoge moje komšije radile i provele svoj radni vijek. Prolazeći pored kapije fabrike u jutarnjim satima, rijeka zaposlenih je skretala pored portirnice i kao delta račvala se u manje djelove koji su se završavali u raznim pogonima i zgradama. Poslije podne ta ista rijeka, ali sada od malih potoka, sastajala se na kapiji u veliku rijeku koja se razlivala po gradu. Živjelo se od Rudi Čajaveca i od par velikih preduzeća kao što su bili Vrbas, kasnije Incel, Jelšingrad, koji su davali život gradu, naročito kada se podjele plate.

Priče mojih komšija prijatelja polako su gradile u meni želju da i ja jednog dana započnem svoj radni vijek u fabrici koja je nosila ime narodnoh heroja Rudi Čajaveca iz čije se ime nezaobilazno vezalo i ime Franje Kluza kao prvih partizanskih pilota koji ugradiše život u temelje socijalističke domovine.

Završivši fakultet Strojarstva i brodogradnje, smjer termotehnički, u Zagrebu u decembru 1972., vratih se u Banja Luku i u januaru nakon razgovora u kadrovskoj službi sa gospodinom Gardaševićem, koje sam upoznao da sam bio armijski stipendista, dobih posao. Moj prvi šef Osman Kovacevic, koji je tada vodio tehnologiju i razvoj novih proizvoda, odvede me u odjeljenje kojim je rukovodio Lazo Šarenac, starješina JNA i inžinjer elektro struke. Tu sam upoznao Tomu Nanuta s kojim sam opet kasnije imao čast da radim u RO Profesionalna eletronika, i moga komšiju Felšinskog, jednog divnog čovjeka, uvjek nasmijanog i spremnog za razgovor. Kao mašinca, strpaše me u radnu prostoriju koju sam djelio sa Milošem Zrnićem, Milanom Ivkovićem i kasnije sa Simom Stojakom prije moga odlaska na odsluženje vojnog roka. Radilo se na transferu tehnologije za izradu protutenkovskog lansera raketa vodjenih žicom, inače ruskim proizvodom. Trebalo je prema našim potrebama ostvariti proizvodnju bez vrlo skupih i brojnih alata kojima su Rusi prozvodili velike količine, za razliku od naših potreba koje su iznosile možda manje od 10% u odnosu na ono što su oni proizvodili. To je bila skupa proizvodnja ali je davala šansu da se nauče i usvoje mnoge tehnologije koje će kasnije pomoći kod razvoja ostali proizvoda, kako namjenske za armiju, tako i široke potrošnje za auto industriju. U to vrijeme ostao mi je u sjećanju Ante Domazet koji je radio na konstrukciji alata a sjedio u zgradi odmah lijevo kada se prodje glavna kapija.Tada još nije bila izgradjena zgrada Profesionale i sve se radilo u objektima koje je kasnije preuzela radna organizacija FELM koja se uglavno bavila proizvodnjom za potrebe automobilske industrije, strane i domaće.

Naučen da redovno doručkujem kod kuće prije polaska na posao, s dolaskom pauze išao sam u restoran drustvene prehrane i uživao u menzaskoj hrani na koju sam navikao ručajući u Studentskom centru u Zagrebu. Po povratku kući čekala me je hrana koju je spremala moja majka Muniba te tako počeh dobivati suvišne kilograme, što se vidjelo po nabrekloj odjeći. Odlučih da preskačem obroke u restoranu i tako se opet vratih na svoju raniju kilažu. Uz pomoć Miše i Milana pravio sam svoje prve korake i upoznavao proizvodnju i njene mogućnosti. Tada je u proizvodnji bila inastalirana najsavremenija švajcarska mašina za savijanje kojom su se, uz korištenje više alata, mogle proizvoditi razne pozicije za prekidače od specijalnih materijala i raznih oblika. Koliko me pamćenje služi, istovremeno su se nabavile i specijalne brusilice/bušilice s velikim brojem  obrtaja i izmjenjivim glavama, za vrlo fine i precizne obrade. Bile su to osnove za kasnije formiranje alatnice kao samostalnog pogona u kome su radili mnogi poznati inžinjeri kao Lipovac, Domazet i drugi.

Moj kratki boravak u Rudi Čajavecu se završi odlaskom na služenje vojnog roka te, nakon škole rezervnih oficira u Zagrebu, provedoh ostatak u Travniku u kasarni Petar Mećava, u samom centru Travnika, bosanske varoši opisane u djelu Ive Andrica " Travnička hronika".

Po povratku pokušah da se vratim u Rudi Čajavec ali mi kadrovik Gardašević reče da moram regulisati svoje odnose s JNA pa ako oni dozvole, da se vratim u preduzeće. Pokušah preko generala Paje Samardžije,jednog od tadašnjih rukovodilaca u Rudi Čajavecu, te njegovog prijatelja generala Nahmijasa da rješim svoj povratak u fabriku. Nažalost, Nahmijas preminu nedjelju dana iza prvih kontakata i ja nakon aktiviranja kao oficir JNA dobih namještenje u Gradjevinskom otsjeku Komande banjalučkog garnizona gdje provedoh oko osam godina, radeći najviše pod rukovodstvom Kapetana prve klase  Hadžialić Kemala, inžinjera arhitekture, inače našeg sugradjanina. 

Po mome zahtjevu dobih prekomandu u Rudi Čajavec, RO Profesionalna elektronika i postaviše me za pomoćnika Bori Franjiću koji je bio tada direktor OOUR-a Mašinske obrade.Tu sam uz Borinu pomoć ponovo osvježio stare kontakte s kolegama koji su ostali u Rudi Čajavecu i kasnije prešli u Profesionalnu elektroniku koja je radila za potrebe armije i za izvoz armijskih proizvoda. Tako postadoh dio jedne velike porodice u kojoj provedoh narednih skoro deset godina, kada uz narasle teškoće u kojima se nalazila nasa bivša domovina (što je imalo odraza i na proizvodnju u RO Profesionalna elektronika), ponovo dobih prekomandu u Tehničku bazu garnizona Banja Luka u kojoj provedoh ostatak svoga radnog vijeka kao oficir, sve dok po vlastitom zahtjevu ne napustih tadašnju vojsku koja se pretvorila u zvjer koja nanese mnogo zla u BiH nakon njena osamostaljenja. 

Ovo je jedno sjećanje koje više podsjeća na ljude koje sam upoznao i koji su ostavili tragove u mojim sjećanjma, koje ću u nekim drugim tekstovima opisati, dajući mjesta i za druge kolege koje treba spomenuti kako se ne bi zaboravili, a proveli su dobar, ako ne i cjeli radni vjek u Rudi Čajavecu.

Aljoša Mujagić

februar 06,2015

Labels: ,

Tuesday, April 07, 2015

Povodom Uskrsa, I’ve got peace like a river

Provela sam dvije sedmice sa familijom u USA, najviše sa roditeljima.

Najveći dio dana sam provodila kod mame, gdje su smješteni ljudi koji su preživjeli teške srčane i moždane udare, zaboravni su i ne mogu se kretati.

Odmah na ulazu veliki display. Mission statement « Dignity in life, family helps families »

Na oglasnoj ploči raspored sati službe Pastora Kirk-a. Ponedeljak pjevanje crkvenih pjesama, srijeda pjevanje zajedno, četvrtak priče iz biblije, petak priče iz života. Religiozna služba subotom i nedeljom po potrebi.

Pastor Kirk je penzioner i to je njegov dobrovoljni rad svaki radni dan osim utorka. Poslije svojih pričanja i pjevanja on pomaže ljudima iz kuhinje da postave ručak za stolovima u trpezariji. Nizak, sa vrlo malo kose na glavi, uredno štucovani brkovi. Besprijekorno obučen, uvijek lijepa ispeglana košulja i kravata. Jedina zamjerka, hlače bi mogle biti jedan centimetar duže. Procjenjujem da ima oko 70 godina. Drži se uspravno s puno samopouzdanja. Pjeva lijepo, glas bi mogao biti u klasi baritona ili malo niže. Oženjen je, ima djecu i unučad, predpostavljam da je protestant, tačno ne znam.

Žašto smatram da ga treba spomenuti ? Zbog njegove neizmjerne predanosti o upornosti.

Osoblje poreda publiku u invalidskim kolicima u krug. Većinom starosjedioci, švedskog, njemačkog i češkog porijekla, nekad bili farmeri ili potomci farmera. Ima i poslovnih ljudi, ratnih veterana i naravno nekoliko novijih stranaca, tačno kako i jeste struktura američkog društva u ovom trenutku. Pet puta više baka nego djedova, tačno kako svjetska statistika bilježi.

Pastor je u sredini. Obično ima  oko sebe tridestak ljudi. Pola njih spava. Polovina od one druge polovine ne čuje dobro. A polovine od te polovine što je ostala, ne vidi skoro nikako. Najviše pet ljudi od tih tridesetak može razumjeti i slijediti pastorove priče. Kad se pjeva uvujek je tu pratnja na klaviru (još jedan dobrovoljac, mnogo mlađi, umjetnik s dugom kosom). Muzika je odlična terapija, i mnogo manji dio publike spava. Oni koji ne čuju osjećaju vibracije i vidi se na njihovim licima da to vole.

A ja se pitam otkud pastoru tolika volja i snaga da tako uporno priča i pjeva iz dana u dan, ja ga viđam već treću godinu. Slušala sam ga uvijek pažljivo. On je psalme i biblijske priče približio običnim ljudima, nema tu ništa mistično.

Pred Uskrs je pričao o posljednjoj večeri, sve detalje, kako su jeli pečenu jagnjetinu i jaretinu, sa strane na tanjuru su bile mirisne biljke i neke gorke biljke da ih podsjete na teške dane u Egiptu. Kao da se ta večera desila prethodne noći, i on je bio tamo.

Ne spominje grijehove i pakao, tvrdi da smo svi mi božja djeca da ćemo stići u raj. A tamo ima puno svjetla i tamo ćemo naći naše najmilije, koji su već otišli prije nas.

Jedna njegova kratka priča.

Čovjek je umro, otišao na onaj svijet i našao voljenog psa koji je uginuo ranije. I tako on ide putem sa svojim psom, naiđe na divnu kapiju obloženu biserima. Stražar stoji na kapiji.

Čovjek : koja je ovo kapija ?

Stražar : ovo je rajska kapija.

Čovjek : možemo li ja i moj pas unutra ?

Stražar : ti možeš ali pas ne može.

Čovjek : ako pas ne može onda neću ni ja. 

I nastavi dalje hodati putem. Naiđe na još ljepšu bisernu kapiju sa stražarom.

Čovjek : koja je ovo kapija ?

Stražar : ovo je rajska kapija.

Čovjek : možemo li ja i moj pas unutra ?

Stražar : naravno izvolite.

Čovjek : Sad mi nešto nije jasno. Mi smo prošli pored jedne rajske biserne kapije ali mi nisu dali da povedem mog psa unutra .

Stražar : to nije rajska kapija, to su vrata pakla oni se često tako poigravaju s ljudima.

Mislim da nije problem uhvatiti poruku ove priče.

Na kraju svoje besjede za Veliki Petak, Pastor je spomenuo i zapjevao pjesmu za koju sam prvi put čula, riječi su me dirnule.

« I’ve got peace like a river in my soul ». Naravno malo sam pogledala na google, to je tipična američka pjesma koju djeca uče na vjeronauci i koja se pjeva u crkvama.

Koliko puta sam kao dijete satima sjedila u gledala u zelenu vodu Vrbasa, sanjarila, razmišljala. Tamo pod orasima ili na Veneciji i poslije kod gradskog mosta, bila sam malo starija. Ta voda koja mirno teče, stalno teče, daje mir našoj duši.

Vratila sam se kući tačno na dan Uskrsa. A Pastor nastavlja svoju misiju, nastavlja pričati i pjevati, uvijek sa istim elanom. Nagradu za njegov ogroman trud nalazi u slabasnom bljesku, skoro nepomičnih očiju, aplauzu slabih umornih ruku i ponekom tihom glasu koji pjeva zajedno s njim.


Pozdrav svima od Dubravke

Labels: