SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, February 13, 2016

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Co x 2 - Crna kuća
Co (UMJESTO KOMENTARA - link u prilogu) - Crna kuća
Posmatrač - Crna kuća
Posmatrač - O mom bivšem drugu
Saima x 2 - Crna kuća
Sega - Crna kuća
Co - O mom bivšem drugu


Uputstvo: KAKO POSLATI PRILOG

Wednesday, February 10, 2016

O mom bivšem drugu

U prvi razred osnovne škole polazim 1959. godine. Osnovna škola Ivan Goran Kovačić u Budžaku.

U to vrijeme je bio samo jedan Budžak, a sada ih je  4 ili 5, ne znam tačno.  Učiteljica mi je bila gospođa  JELA  PAVLOVIĆ, stanovala je u Pavlovića putu u neposrednoj blizini škole.  Prvi dan, upoznavanje.  Sa mnom u razredu je i sin direktora škole RADE LIČINA, njegova mama je takođe učiteljica u školi, tata direktor škole.

Stanovali su u školi, na njenom sjevernom dijelu, prema gradu. Stan, preuredjen od 2 ili 3 učionice, za ono vrijeme veoma kvalitetan.  Rade je dobio ime  po svom stricu (bratu od tate) narodnom heroju RADI LIČINI (u prilogu kratka informacija).  Za nas u tadašnja vremena, to je bilo nešto posebno, drug u razredu iz PORODICE NARODNOG HEROJA.  Vikendom, u slobodno vrijeme ja sam bio jedan od onih koji je mogao doći kod Rade da se poigramo.  Roditelji su mu bili strogi.  Možda su bili jedni od prvih koji su imali auto, u to vrijeme ‘’fiću’’, ne znam vise koje boje ?  Ali ono što sam najviše volio, imali su TV i kod njih sam prvi puta  gledao fudbalske utakmice, sjećam se i pojedinih fudbalera … Šoškić, Durković, Jusufi, Šekularac, Kostić, Milutinović itd.

Rade je u razredu najbolje recitovao ili pjevao pjesmice a ja sam volio pjevati u horu gdje se nisu mogli primjećivati moji pjevački  ‘’kvaliteti’’.  Rade i ja smo bili dobri drugari. Poslije petog razreda ja sam morao preći u novootvorenu osnovnu školu Ranko Šipka, kod nadvožnjaka na putu prema Vrbasu i Vitaminci.  U to vrijeme  to mi je teško palo, nova sredina, novi nastavnici ali kao i sva djeca, na sve se brzo prilagodiš.  Ono što mi je još ostalo u sjećanju na školu Goran Kovačić ,  je berba graška.  Svake godine, po zavrsetku škole, prvo smo imali akcije (mislim da je trajalo jednu sedmicu) branja graška na parcelama Poljoprivredne škole i Poljoprivrednog Zavod,a a tek poslije toga podjela knjižica (ocijena). 


Slika iz drugog razreda osnovne škole
Titovi pioniri (u drugom redu drugi s lijeva Sega,
treći RADE

Poslije završene osnovne škole polazim u Tehniku (elektro, slaba struja). U istom razredu smo ponovo Rade i ja. Upoznaje se i nova raja (moj kum Izet, Trampa, Macan, Pop, Migdo, Dadi, Čičak, Saša, itd).

Rade Ličina - stoji uz podužni zid, bijeli, prema čošku, najviši

Ali ovu priču pišem radi još jedne osobe iz tog razreda, meni veoma drage, s čijom porodicom početkom zadnjeg rata dolazi u dodir i naš bivši  drugar iz razreda RADE LIČINA. Naime, radi se o Saši, njegovom sinu i supruzi.

Još u prvom razredu Saša upoznaje svoju prvu ljubav, Razu, koja  pohadja Gimanziju. Družimo se koliko nam slobodno vrijeme dozvoljava. Poslije mature Saša i Raza se vjenčavaju. Dvije godine kasnije radja se sin Ferdo.  Žive sretno. Ponekad se posjećujemo. Više se ne sjećam koliko godina prije rata, sjedimo zajedno a Raza kaze : ’’Sega, da ti se pohvalim, dobila sam novi posao, sada radim u Goran Kovačić  školi kao dječiji psiholog. Tamo sam srela i vašeg drugara Radu Ličinu, gdje radi kao nastavnik’’.  Komentarišem o njemu, o Radi… ‘’ok, koliko ga znam (a i roditelje), dobar momak, kulturan, iz porodice pedagoga, stric NARODNI HEROJ… To mi je ostalo iz ranog djetinjstva, nekako posebno. Mi smo u porodici imali prvoborca pa mi je to bilo nešto… Skojevac, mladi komunista prije II-gog svjetskog rata, komunjara, a tek NARODNI HEROJ… to ti dodje nešto još više, ne možeš biti veći od narodnog heroja. I svaka im čast,  duboko im se klanjam za sve što su učinili u to vrijeme.

Priča do sada je bila samo uvod, zurnal pred početak filma.  A sve počinje godina devedesetih.
Višestranački izbori ili bolje rečeno... vrijeme izbora , vrijeme otvorenog pristupanja religijama, vrijeme golubova ‘’prevrtanera’’, vrijeme presvlačenja dresova.  Ukida se Jugoslavenstvo.

U Sloveniji pucaju ‘’konci’’.  Odlazim u rezervu kao rezervni kapetan JNA.  Povlači se naoružanje iz Slovenije, mi pravimo obezbjedjenje od Gradiške do Kutine. Iako sam prije skoro sve poznavao , sada je mnogo  nepoznatih ljudi, vojnika bez kapa, neobrijanih, pozdravljaju se s tri prsta. Po selima uzduž autoputa šahovnice.  Nije dobro.  Ne mogu da se snadjem.  Nije da nešto ne odgovara,  nego sve, ama baš sve je drukčije.  Poslije tri sedmice nas puštaju kući s tim da se svakog trenutka možda moramo i vratiti.

Dolazim kući … Kažem Brani da nije dobro, da sve smrdi na ruzne stvari.  Odlazim do Saše razgovaramo o svemu. Raza je zabrinuta, svaki trenutak njihov Ferdo može dobiti poziv za rezervu, kakvu rezervu… POZIV ZA RAT.  Saša je uvijek bio idealista, kažem mu : da se svi pozdravljaju s tri prsta, da vise od 50% ljudi ne poznajem, da po onome sto sam vidio  JNA više ne postoji a on ne može da vjeruje.

Raza ga pritišće do daske, traže se veze i konačno Ferdo napušta Banjaluku.  Olakšanje.  Počinje rat  i kod nas u Bosni. Naravno.  Dobivam novi poziv i ne odlazim.  Nema više naše himne pod kojom smo odrasli, ludilo je, svakim danom je sve teže i teže.  Jedno veče navratim do Saše i Raze,  ona  me upita  ’’Sega, sta misliš tko nam je RATNI DIREKTOR ?’’  Ja pogadjam, lupam, lupam imena kojih se sjećam otprije… a  ona odgovara... “ne, ne,ne,  … ratni direktor je vaš drug Rade Ličina. I što je još interesantnije, odmah me pozvao i rekao da ako do sutra ne donesem  papir  za  sina,  da li se odazvao ili ne (u rezervu, tačnije receno, u RAT)  da će mi dati otkaz. Naravno da sam mu odmah odgovorila da papir neće nikada dobiti a da mi otkaz uruči istog momenta, što je on i učinio’’.

Bio sam poražen, slomljen, kao misliš nešto a u stvari ne misliš ništa.  Jednostavno si prazan.  Nije  uopšte bitno što je Raza ostala bez posla, nije to tragedija, posla će biti,  nego mučno je i bolno, tada,  a i dan danas mi prolazi kroz glavu, da je on, naš  BIVŠI DRUG  DJECU SLAO U RAT.  Baš tako, ako nemaš papir da ti je dijete u ratu, gubiš posao. Kakva perfidnost, pokvarenjastvo, licemjerstvo... zar  si ti RADE (a i vi svi) mislio da ćemo  za posao… djecu ili sebe gurnuti u rat  ????  Baš ste glupi !!!!

P i t a nj a   TEBI  BIVŠI RATNI DIREKTORE, BIVŠI DRUŽE,  RADE LIČINA:
  • Kao prvo kako si mogao da prihvatiš posao ili mjesto ratnog direktora ??????
  • Dali si zaboravio da si dijete iz porodice narodnog heroja ili za tebe to uopšte nema veze ??
  •  Dali se ikada imalo sramiš što nosiš ime svog strica,  narodnog heroja ?? 
Pročitaj u prilogu kratku biografiju o svom stricu... malo se podsjeti!!
  •  Bio si komunista, pripadao si porodici komunista i sve si to popljuvao ??
  •  Ili… ili… je sve bilo samo maska ??
  •  Ne znam kako bi tvoji roditelji ocijenili sve tvoje postupke  ??
  •  Sječaš li se da si najbolje pjevao  ‘’… Hej Sloveni…’’    ??
 Ja i danas rado poslušam našu, podvlačim, NAŠU  HIMNU  !!
  •  Prisustvovao si sastancima ratnih direktora, nas i našu djecu slali ste u rat,
  • Dali ste vi i vaša djeca bili u tom istom ratu ??
  • Priključio si se Brdjaninu i ostalima.  Kako si mogao da prihvatiš nove ideale ??

    Puna vreća s pitanjima može da se napuni. Ali vjerujem da na njih nemaš odgovor,  u stvari ne bi mogli da razgovaramo jer  su nam pogledi i pristupi mnogim stvarima potpuno razliciti.  A ako ih imaš, to su odgovori i priče za timove u drugim dresovima.

    Sve što si uradio od godina devedesetih do danas, sveo bih pod jedno:  GOLUB PREVRTANER.

    Naši stari bi rekli: ‘’e… Rade, crni Rade šta uradi ?’’  S jedne strane uhvatio si se u kolo s nacionalistima a s druge strane se uvukao manje ili više u kriminal ??  Čitam nedavno jedan od izvještaja o kriminalu u našem rodnom gradu… pa me više toliko i ne iznenadjuje,  vidim i tvoje ime.

    Sjećam se branja graška i parcela poljoprivrednog zemljišta na potezu od nase osnovne škole  prema Poljoprivrednoj školi.  Pišu, a koliko je kriminala, zašto i ne vjrovati, da si i ti učestvovao u ‘’zamjeni’’ i prodaji navedenog (društvenog) zemljišta.

    Šteta, šteta Rade da si porodično stablo ‘’protresao’’ i uputio se na pogrešnu stranu, pardon, po tvome si sigurno na pravom putu, bivši druže.

    Sega

    Labels: , ,

    Friday, February 05, 2016

    Crna kuća

    Crna kuća, srušena poslije zemljotresa
    Prije nego što smo preselili u kuću u ulici Braće Podgornika, koju su moji roditelji kupili zajedno s tetkom Anom i tetkom Stipom Mušanom, stanovali smo u iznajmljenoj kući smještenoj  na desnoj strani ulice Vlade Vitjuka, idući od glavnog puta Banjaluka, Gradiška prema Trapistima. Kuća se nalazila na kosini, u neposrednoj blizini rampe na željezničkoj pruzi Banjaluka - Predgrađe, Prijedor.

    Početkom pedesetih bio je to prilično nenaseljen kraj.  Jedini objekat u blizini je bila gostionica Mije Bajić koja se nalazila na mjestu gdje se ulica Braće Podgornika sastaje s Vitjukovom. Preko puta kuće je bila velika parcela obradivog zamljišta koja se protezala od imanja Anušića, koje se nalazilo preko puta imanja časnih sestara, pa sve do Majstorića puta, uske ulici koja je jednim dijelom išla uz samu prugu.  Prva kuća u Majstorića puta je bila kuća familije Gagula, udaljena od naše dvjestotinjak metara. S druge strane pruge preko puta kuće Gagula nalazilo se veliko imanje, bolje rečeno neobrađivana livada, vlasništo Laze Delića, nekadašnjeg banjalučkog bogataša kojem su nove vlasti oduzele gotovo svu imovinu, ostavljajući mu samo tu livadu na kojoj se nalazila mala kućica, više koliba nego kuća, u kojoj je živio sa svojim psima. Stariji su pričali da je gazda Lazo, kako su ga svi zvali, nekada davno, prije drugog svjetskog rata, između ostalog posjedovao i pola Gospodske ulice, da se na imanju uz prugu nalazio ljetnikovac na koji bi on i njegova svita dolazila u kočijama. Sada je živio u kolibi gotovo kao pustinjak, obučen u poderanu odjeću, često praćen svojim vjernim čuvarima, psima, koji su čuvali njega i njegovo imanje od nepozvanih posjetilaca.

    Vlasnik kuće u kojoj smo živjeli je bio gospodin Marinko Udiljak koji je, pored kuće u kojoj smo stanovali, posjedovao još nekoliko kuća za izdavanje na različitim lokacijama u gradu. Govorilo se da gazda Udiljak ima i neke lokale po gradu i da je od najamnina dobro živio.

    U kuću se ulazilo s bočne strane okrenute gostionici. Prostorije za stanovanje su bile na nivou ulice a u prizemlju, do kojeg se dolazilo strmim, prilično oštećenim stepenicama, nalazile su se pomoćne prostorije. Na kraju stepenica, s lijeve strane, kroz velika drvena vrata se ulazilo u prostoriju u kojoj  je gazda Udiljak držao neke svoje stvari. Prostorija nije bila zaključana tako da smo mi djeca često ulazili u nju jer se tu nalazilo dosta stvari koje su privlačile našu pažnju. Bio je tu i bilijarski stol ali je meni je posebno ostao u sjećanju veliki električni fliper na kojem smo znali provesti sate i sate, igrajući se. Iako sam u vrijeme dok smo stanovali u kući bio mali i nisam često dobijao priliku da se igram na fliperu, privlačila me je buka koju bi fliper stvarao kada bi igrač zaradio poene, te raznobojne lampice koje su se palile i gasile, stvarajući neku svečarsku atmosferu u inače prilično neprivlačnom ambijentu. Kasnije, kada smo se preselili u kuću u Podgornikovoj udaljenu nekih petstotinjak metara u pravcu željezničke stanice na Predgrađu, nedostajao mi je taj fliper. Par godina po našem preseljenju u kuću kod rampe se uselila familija Tortić. Marinko Tortić i ja smo bili prijatelji, gotovo vršnjaci, i naša druženja su često završavala upravo u prostoriji u kojoj su se nalazile stvari gazde Udiljka.

    U drugoj, velikoj prostoriji u prizemlju, u koju se ulazilo na suprotnoj strani od stepenica, u jednom dijelu smo držali drva za ogrjev i ugalj. Negdje na sredini prostorije nalazile su se lotre koje su vodile na otvoreni, prilično visoki tavan s kosim plafonom, čijim bi se najvećim dijelom moglo hodati ne saginjući glavu. Na desnoj strani tavana, u kosom plafonu, nalazio se veliki izbačeni krovni prozor, postavljen okomito na pod tavana, okrenut livadi. Prozor je bio prilično uvučen u krov tako da se ispred njega nalazio povelik popođeni prostor prekriven limom, na koji se kroz prozor moglo izići kao na malu terasu. Odatle se pružao pogled na livadu koj se prostirala do ograde livnice Jelšingrad, te željezničku prugu s lijeve strane, koju je Austra-Ugarska izgradila na nasipu koji je razdvojio veliku livadu na dva dijela. Drugi dio se preko naselja Šega i Lipovaca širio sve do Vrbasa. Terasa je s dvije strane bila zaštićena krovom tako da je sjedenje na njoj bilo prijatno čak i za vrijeme hladnih sunčanih dana jer su je zrake sunca grijale a krov s obe strane štitio od eventualnog vjetra i hladnoće. Bilo je to mjesto gdje sam se kao dijete volio zavuči kada bi mi dosadilo da budem u kući u kojoj je uvijek bilo malo mjesta. Znao sam se na toj terasi satima igrati kartama jer su me one, iz nekog meni nepoznatog razloga, privlačile. Zbog te moje ljubavi prema kartama starija braća su mi dala nadimak Kockar, kako me i danas zove brat Jure, iako se nikada u životu nisam kockao.

    Na livadi ispred kuće se nalazila ogromna vrba po kojoj smo se često pentrali, ne plašeći se da bi se mogli okliznuti i pasti. Ispred vrbe su roditelji napravili poveći povrtnjak koji su vrijedno obrađivali svake godine a u poslu su im pomagala moja dva starija brata.


    Naša familija je bila brojna. Mati je izrodila petoro djece, tri dječaka i dvije djevojčice. Ja sam bio najmlađi a pošto me mati rodila prilično kasno, bio sam ljubimac sviju. Otac je radio na željeznici kao mašinovođa a mati je bila domaćica koja se brinula o nama i domaćinstvu. Uz očevu plaću i prihode iz povrtnjaka imali smo sve što nam je bilo potrebno za život. Živjeli smo skromno ali zadovoljni jer nismo ni u čemu oskudjevali niti smo ovisili od ikoga. Mi, djeca, nismo bili velikih prohtjeva. U to doba malo ko u komšiluku je imao radio a o televiziji se još nije ni znalo pa su djeca iz komšiluka svo slobodno vrijeme provodila na vani. Livada s donje strane kuće je bila mjesto gdje smo mogli raditi šta nam je volja. Ljeti su stariji obično igrali lopte, zimi se sankalo niz strminu iza kuće a ponekad bi se, za hladnijih zima, moglo klizati na dijelu livade na kojem bi se voda zaostala nakon kišovitih jeseni zaledila i na taj način livadu pretvarala u naše malo klizalište. Moja braća su dosta vremena provodila sa svojim ljubimcima, zečevima i golubovima koje su držali u istoj prostoriji u kojoj su bila drva i ugalj. Kavezi za zečeve su bili u dijelu prostorije u prizemlju a oni za golubove, na tavanu. Ja se nisam petljao u njihov hobi jer sam bio premalen, iako sam se volio poigrati sa zečevima koji su bili pitomi i nisu nikuda bježali kada bi ih pustio iz kaveza.

    Otac je radio u smjenama i na posao bi odlazio u različita vremena. Često je željezničku kompoziciju preuzimao u Prijedoru, Sunji, Bosanskom Novom, Doboju ili nekoj od drugih željezničkih stanica pa bi do posla morao putovati vlakom, zajedno s kolegama koje su bile u istoj situaciji. Mati bi mu spremala hranu i pakovala u za to specijano napravljeno posuđe, pažljivo ga stavljala u kožnu torbu pravljenu za željezničare po kojoj su se željezničari toga doba mogli prepoznati jer ih niko drugi nije nosio. Hranu bi uvijek kuvala tako da bude spremna prije njegovog polaska na posao. Ako bi se desilo da se očeva smjena zavšava po noći ili pak iza ponoći, mati bi ostajala budna da ga dočeka sa svježe pripremljenim jelom bez obzira na vrijeme. Ujutro bi ustajala rano da braću i sestre spremi za školu i radila po cijeli dan kao da je cijelu noć spavala. O tome kako joj je to uspijevalo nikada nisam razmišljao. Sličan život su živjele i ostale familije željeznčara, prihvatajući ga kao nešto normalno jer za bolje se nije znalo. I niko se nije žalio. Živjelo se mirno, bez stresova, u komšiluku u kojem gotovo da nije bilo nikakvih nesporazuma među komšijama.

    Otac je na poslu imao prilično raznoliko društvo i sa svima se dobro slagao. Prijateljstva su se stvarala i učvršćavala na mnogobrojnim putovanjima s posla i nazad, kada se vrijeme razbijalo pričom, uz mezu i piće, kojih nikada nije nedostajalo. Nikada nisam čuo da se s nekim posvađao niti da je imao bilo kakvih drugih problema. Bio je dobar radnik, nikada nije kasnio na posao i bio je cijenjen među kolegama.

    Život je tekao svojim ustaljenim tokom sve do proljeća pedesettreće. Imao sam tada četiri i pol  godine. Jednog dana na vrata naše kuće zakucaše dva nepoznata muškarca obučena u mantile, s šeširima na glavi. Traže oca. Pitaju da li je kod kuće. Otac je spavao jer je to jutro stigao iz smjene. Mama ga probudi i on se onako bunovan pojavi na vratima kuće ispred kojih su stajali posjetioci. Pozdraviše se i otac ih upita kojim poslom su došli. Rekoše mu da se obuče i da pođe s njima u milicijsku stanicu na razgovor. Nisu mu rekli zbog čega. Otac se na brzinu obuče i pođe s iznenadnim posjetiocima. Mati ga isprati zabrinutim pogledom, sluteći da će se nešto loše desiti. Otac joj na odlasku reče da ne brine, da on nije ništa loše uradio i da će se brzo vratiti kući.

    Mati je bila nervozna. U očima su joj se mogle nazrijeti suze iako ih je sakrivala od nas. Za cijelo vrijeme od kada su u braku niko iz naše familije nije imao posla s milicijom i ovaj iznenadni dolazak nepoznatih lica na naša vrata je došao kao grom iz vedra neba. Znali smo da je ranije u nekoliko slučajeva otac odlazio na razgovor s milicijom kao svjedok u slučaju kada bi se na poslu desila kakva nesreća ali su ti razgovori uvijek bili obavljani u krugu željezničke stanice i nikada niko nije dolazio na kućna vrata. Bila je to normalna procedura u takvim slučajevima kojoj su podlijegali svi zaposleni na željeznici. Ali, ova iznendna posjeta nam je bila sumnjiva. Da se radilo o nečemo što se desilo na poslu, otac bi znao. Obično bi majci ispričao šta se desilo kada bi se vratio iz smjene kući. Zadnji put kada je stigao kući, nije ništa spominjao. Mati je pomislila da je možda bio preumoran i da joj nije stigao ništa reći. Bio je to pokušaj da se odagnaju ružne misli koje uvijek padaju na pamet kada se nešto neobično dogodi.

    Dan je prolazio a otac se nije vraćao kući. Mati je sa svakim proteklim satom bila sve nervoznija. Nervozno je hodala po kući, zagledala svaki čas kroz prozor nadajući se da će ugledati oca kako se vraća, zanemarujući svakodnevne poslove. I ručak je napravila na brzinu, tek da se nešto pojede. I mi, djeca, smo bili zabrinuti. Bilo je to prvi puta u našem životu da se nešto ovako desilo. Bili smo tiši nego što je to uobičajeno. Kuća u kojoj je sve odzvanjalo od graje petoro djece je iznenada utihnula. Čekali smo očev povratak, osluškivali korake na ulici, nadali se da će se ulazna vrata iznenada otvoriti i da će se on pojaviti na njima. Sati su prolazili a ništa se nije dešavalo. Kada se na komšiluk već počeo spuštati sumrak, mati se žurno obuče, reče nam da ide do milicijske stanice na Malti da provjeri šta se događa, i iziđe iz kuće.

    Nije je bilo dugo. Vrati se već kada je mrak odavno prekrio Predgrađe. Po izgledu njenog lica smo znali da vijesti nisu dobre. Oca su odveli na saslušanje u Crnu kuću i tamo će prespavati. Razlog, govorio je nešto protiv države. Više informacija će moći dobiti sutra.

    U sobi je nastao tajac. Niko nije ništa govorio. Vijest je bila loša, da nije mogla biti lošija. Bili smo u istom trenutku i šokirani i zbunjeni. Otac se nije bavio politikom, nije bio u partiji i nikada ga u kući nismo čuli da priča o politici i državi. A sada ovo. Govorio protiv države! Kada? Gdje? S kim je bio u društvu? Ko ga je prijavio? Zašto? Kakva ga kazna čeka? Kako ćemo preživjeti bez njegove plaće? Pitanja su se rojila, bez odgovora.

    Mati nam na brzinu pripremi nešto za jesti i otjera nas na spavanje. Sutra je novi dan, čekaju nas obaveze. Braća i sestre moraju u školu i trebaju se odmoriti.

    Noć je protekla u nemirnom snu. Osjećao sam to jer sam čuo kako se svaki čas neko mrda i okreće. Mi, djeca, smo svi spavali u istoj sobi i svaki šum se u tami sobe jasno se čuo.

    Slijedećeg dana mati sazna šta se desilo. Otac je optužen da je govorio protiv tadašnje vlasti a prijavio ga je radni kolega. Za dan-dva će biti donesena presuda. Nikakvih drugih detalja nismo znali. Čekali smo da se donese presuda, nadajući se da kazna neće biti duga.  Morali smo prihvatiti stvarnost ma kako ona bila ružna. Znali smo da nas čekaju teški dani, da u kući nemamo nikakve ušteđevine jer se gotovo sav zarađeni novac trošio na hranu. Ono malo što bi preostalo se trošilo na skromnu odjeću, obuću, školski pribor. Kako preživjeti? Odakle nabaviti novac za hranu, odjeću, obuću? Kako podnijeti poglede komšija i školskih kolega kada saznaju za očevu kaznu?

    Otac je osuđen na deset mjeseci zatvora koje će odležati u Crnoj kući. Bio je to banjalučki zatvor smješten u centru grada, u blizini džamije Ferhadija. Nekoliko puta me mati povela sa sobom kada mu je išla u posjetu. Obično bi se sastajali s njim na kapiji zatvora koja se se nalazila u kratkoj ulici koja je spajala Kozarsku i njoj paralelnu ulicu.  Bili su to kratki sastanci koje bi mati iskoristila da sazna malo više o tatinom životu u zatvoru. On nije pričao puno, nije se žalio. Da li nije smio ili nije htio da nam život čini još težim, nismo znali. Govorio bi nam da svaki dan ide nekud raditi i da posao nije težak. Mati bi mu svaku put donosila pakete u kojima je bila hrana. Morala su se poštovati stroga pravila. Paket bi pregledao stražar prije nego bi ga otac mogao odnijeti u ćeliju.


    Kumovi Anka i Blaž Josić, na lijevoj strani fotografije
    Život bez glave obitelji, bez skromnih ali jedinih novčanih primanja, je bio težak. Mati, koja je bila pametna i sposobna žena, je od nas djece skrivala probleme s kojima se suočavala. Trudila se da bude vesela da ne pokaže koliko joj je u stvari bilo teško. Iako je na izgled sve bilo u redu, nekoliko puta sam je uhvatio kako plače, u trenucima kada bi pomislila da niko od nas nije u blizini. Tih deset mjeseci nismo bili gladni i nije nam ništa falilo. Kako je to ona uspijevala dugo mi nije bilo jasno. Tek mnogo kasnije sam saznao da su nam u pomoć pritekli vjenčani kumovi naših roditelja, Anka i Blaž Josić, dobrostojeći bračni par koji je imao lijepu kuću u ulici koja je vodila prema današnjem naselju Borik. Oni su majci posuđivali novac za hranu i ostale potrebe, rizikujući da ga nikada ne dobiju nazad. Bez njihove nesebične pomoći naša familija bi vjerojatno bila više gladna nego sita. Ali, dobrih ljudi na koje se čovjek može osloniti kada je to potrebno je bilo uvijek i tako će biti dok je svijeta.

    Otac je nakon deset mjeseci robije izašao na slobodu. Na našu veliku radost nastavio je raditi na željeznici na istom radnom mjestu mašinovođe kao prije presude. Družio se s istim ljudima, dijelio obroke, mezio, pomalo cugao. Činilo se kao da se ništa nije desilo, kao da tih deset izgubljenih mjeseci nije ni bilo.

    Tek kada se otac vratio iz zatvora saznali smo šta se zapravo desilo. Jednom prilikom, u ovećem
    Otac po izlasku iz Crne kuće
    društvu željezničara koji su se vraćali s posla iz Prijedora, povela se diskusija o teškom životu, skupoći osnovnih životnih namirnica i drugim problemima koje su pritiskali familije željezničara. U jednom trenutku je moj otac rekao kako je za vrijeme stare Jugoslavije pšenica bila jeftinija nego tih dana, ne misleći da kritizira tadašnju vlast. Jednostavno je rekao istinu, da je za vrijeme kralja pšenica bila jeftinija. Bila je to njegova jedina izjava koju bi neko mogao protumačiti kao govor protiv tadašnje vlasti. I bilo je tako. Tih nekoliko riječi su ga koštale deset mjeseci zatvora. Bila je to ljaga koja je bačena ne samo na njega, nego na sve nas.

    A prijavio ga je njegov dobri radni kolega Stevo Petrović s kojim je podijelio mnoge ručkove i popio dosta pića. To smo saznali mnogo kasnije. Bilo je to doba Informbiroa kada su mnogi nedužni ljudi završili na robiji. Neki od njih su završavali na Golom otoku na dugogodišnjim robijama a za neke se više nikada nije čulo. A pomagači u tom poslu su obično bile osobe od povjerenja koje su se za svoju dobit služile lažima ili poluistinama, kao što je to bilo u slučaju moga oca. Stevo Petrović je jednom prilikom, kada je malo više popio, sve priznao mome ocu. Rekao mu je kako ga je prijavio zbog onoga što je rekao za cijenu pšenice jer se nadao da će mu to pomoći da učvrsti svoj položaj i napreduje u partiji čiji je član bio. Kasnije mu je bilo žao jer je shvatio šta je učinio ali više nije mogao ništa učiniti a da ne naudi samom sebi. Savjest ga je grizla godinama ali nije smogao snage da si olakša dušu. Taj dan, nekoliko čašica rakije više su mu pomogle da se ispovijedi. Molio je oca za oprost. Priznao je da je napravi veliku grešku što je svog radnog druga i kolegu prodao da bi sebi prigrabio korist.

    Za divno čudo, otac je njegovo priznanje i molbu za oprost prihvatio bez puno priče. Od robije je bilo prošlo nekoliko godina, mi smo kao familija živjeli bolje, sada u svojoj vlastitoj kući s velikim komadom zemlje na kojem je bio lijep povrtnjak s dosta voća, svi smo išli u školu i bili dobri đaci, budućnost se činila svijetlom. Stevo Patrović i moj otac su i dalje ostali prijatelji kao da se ništa nije dogodilo.

    Crna kuća je odavno srušena i ovaj istiniti događaj mi vjerojatno nikada ne bi pao na pamet da se nešto slično ne desi u našem gradu krajem osamdesetih i početkom devedestih. Opet su partijaši, veliki broj njih, prodali svoje prijatelje i poznanike da bi sebi prigrabili korist. Samo ovaj put to nisu učinili u ime partije u koju su se godinama kleli već u ime onih drugih protiv kojih su se za vrijeme drugog svjetskog rata, kako su trvdili, borili. A rezultat njihovog podmuklog rada su desetine ubijenih i na desetine hiljada protjeranih. Da li ikoga od njih grize savjest i da li će iko od njih nekada u budućnosti priznati svoju grešku, pokajati se i tražiti oprost pokazat će vrijeme. 

    Proteklih četvrt stoljeća ne daju nadu da će se to desiti. Znamo to mi koji smo protjerani iz našeg grada da se u njega više nikada ne vratimo.

    UMJESTO KOMENTARA

    Suradnici SDB-a u BiH (Bošnjaci)

    Labels:

    Thursday, February 04, 2016

    Čekajući proljeće

    Prevrčući slike, tražeći neku za slijedeće poglavlje nečega što nazivam svojom knjigom, naletih na jednu koja u sobu unese dah proljeća: pogled na kuću iz hladnjaka u čošku dvorišta, s šoljicom za kavu i džezvom u prvom planu i granom rascvjetalog jasmina iznad. Dok se na vani sunce stidljivo probija kroz oblake, a temperaure vrte oko nule, prizor na fotografiji mi se čini nestvarnim. Tako je to obično u ovo doba godine kada se čini da proljeće nikada neće doći. Ali, srećom, neko se pobrinuo da se, bar ovdje kod nas, godišnja doba izmjenjuju prema već ustaljenom redu pa poslije zime dolazi proljeće a s njim i toplije vrijeme, s puno sunca koje probudi novi život kud god se pogleda.

    Klupa u čošku, koju sam jedne godine „sklepao“ na brzaka, je mjesto u našem backyardu koje se puno koristi. S prvim lijepim danima, još dok jasmin nije ni procvjetao, a drvo mapla tek počinje da pupa, tu se piju popodnevne kave, odmara od rada u dvorištu i povrtnjaku, ponekad zadrijema. Kasnije, tokom ljeta, kada se temperature dignu do tridesetog podioka, hladovina u čošku pruža odličnu zaštitu od sunca. A u jesen, kada stignu plodovi iz povrtnjaka, klupa je mjesto gdje se pravi šarena salata, ona prava bosanska, u srcu Amerike.

    Od našeg dolaska u USA prošla je puna 21 godina. Sada definitivno mogu reći da smo i ovdje doživjeli punoljetnost. I prilagodili se. Za ovo godina smo proputovali dosta, bili na puno mjesta, uglavnom lijepih, gdje nam je bilo lijepo, ali se uvijek radujemo povratku našoj kući u okolici Pittsburgha, u naše dvorište koje nas uvijek dočekuje raširenih ruku, prijateljski, gdje se osjećamo lagodno i sigurno. Ponekad pomislim da smo imali sreću što smo odabrali „malu kuću na kraju sokaka“ koja nam je vratila mir u život nakon svega što nas je u rodnom gradu zadesilo. Još samo da nas zdravlje posluži pa da u miru i hladovini jasmina odmaramo što duže, uživajući u malim stvarima koje nam, bas se tako nadam, više niko ne može oteti.

    Wednesday, February 03, 2016

    Nikolina Balaban

    Vjerujem da većina posjetilaca bloga zna ko je Nikolina Balaban. Za one koji ne znaju, reči ću da se radi o doktorici iz Prijedora, jednoj veoma hrabroj ženi koja, kada je u pitanju ovaj zadnji rat u našim krajevima, nema dlake na jeziku. Naziva stvari pravim imenom, onako kako bi se, da je kojom srećom naš narod drugačiji, one trebale nazivati. Govori otvoreno, jasno, bez želje da se skriva iza dvosmislenih riječi i lažnih fraza kako to mnogi rade. Ne brine je šta će drugi reći jer ne želi da živi u svijetu u kojem većina nosi maske iza kojih se teško može razaznati ko se nalazi.

    Malo je Nikolina u onim našim krajevima. U Banjaluci bih u tu vrstu ljudi mogao ubrojiti Srđana Sušnicu i možda još ponekog. Za ostale krajeve, mjesta i gradove ne znam šta da kažem jer nemam dovoljno vremena da pratim kako stvari stoje. Prijedor mi je blizak jer je u našem komšiluku i jer, na neki način, vučem korijene iz tih krajeva.

    A ovaj prilog o Nikolini se našao na ovim stranicama na preporuku moga prijatelja Made koji mi je poslao link na video zapis napravljen nedavno za koji on misli da je vrijedan da se pogleda. I zamisli. Vjerujem da su ga mnogi već pogledali ali, što bi rekao naš narod, od viška glava ne boli.

    Sunday, January 31, 2016

    Svjetski putnici

    Caco i Hida negdje u planinama Ekvadora
    Hida i Caco su u USA stigli u novembru 95., izlazeći iz Banjaluke nakon što je rat zvanično završio jer normalnog života za njih tamo nije bilo. Stigli su u zemlju punu izazova, i dobrih i loših, gdje samo jedan pogrešan korak odvodi na stranputicu s koje se teško vraća na pravi put. Bez roditelja, bez završene škole, morali su se izboriti za svoje mjesto pod suncem.

    I izborili su se. Oboje su završili fakultete, našli poslove i evo već punih dvadeset godina žive punim plućima, oslobođeni stega koje svojoj mladosti nameće njihov rodni grad. Postali su građani svijeta u pravom smislu te riječi, koristeći svaku mogućnost da putuju, upoznaju nove krajeve i ljude, daleko od sredine gdje je svijest zaleđena na početku devedesetih i nikakve je klimatske promjene ne mogu promijeniti.

    Obišli su Hida i Caco puno toga. I drago mi je da je tako, da se nisu zabili u kuću i da im gomilanje novca nije najvažnija stvar na svijetu. Putuju kada god mogu, znajući da je mladost kratka i da bi se jednog dana mogli kajati što su je propustili. Proputovali su mnoge zemlje, neke za koje možda nekada nisu znali ni da postoje. Nekoliko puta sam ih molio da mi pošalju pokoji fotos, da vidim kuda se to skitaju. Prije nekoliko dana Hida mi posla pedesetak fotografija s njenih putovanja u Ekvador i Island, dvije zemlje toliko različite a u isto vrijeme toliko lijepe da planiraju da ih jednog dana u budućnosti ponovo posjete.

    Volio bih da sam mlađi i da sam u prilici da putujem kao oni. Ali, godine pritišću, vrijeme izmiče, stari se. Ne znam šta će se od mojih planova ostvariti a šta ne ali sam siguran da će Hida i Caco svoja putovanja nastaviti još dugo i da im to bogatstvo niko neće moćo oteti. I drago mi je da je tako jer nisu dozvolili da im neljudi unište život kao što su uništili mnogima koji toga nisu ni svjesni.
























    Labels: ,

    Wednesday, January 27, 2016

    Sjećanje na žrtve holokausta


    Danas je dan sjećanja na žrtve holokausta, strašnog zločina koji su fašisti počinili nad Jevrejima tokom drugog svjetskog rata. Svijet ga nije zaboravio a evo prošlo je gotovo 70 godina od kako je rat završio i Hitlerova Njemačka doživjela poraz. Zlo nije preživjelo jer se cijeli svijet digao protiv njega. Učinjeno zlo je priznala i zvanična Njemačka, ograđujući se od neljudi koji su ga u njeno ime počinili. Prošlo je, dakle punih 70 godina od kada je jedna nacija priznala grešku što joj je omogućilo da dana živi normalno, napreduje, surađujući čak sa svojim najljućim neprijateljima.

    Neki dan prelistavam nedeljno izdanje Pittsburgh Post-Gazette,  novina koje izlaze u Pittsburghu. U sekciji  The Region naslov: Holocaust educators racing to keep survivors stories alive. U slobodnom prevodu naslov govori o borbi s vremenom onih koji se bave izučavanjem holocasta kako bi  sačuvali sjećanja preživjelih jer ih je svakim danom sve manje. Radi se o ljudima u kasnim osamdesetim i devedesetim koje sjećanje još uvijek služi, kojima slike iz njihovih domovina i koncentracionih logora još uvijek nisu izblijedile. U Pittsburghu i okolini ih ima oko 60. Gospođa Bairnsfather, izvršni direktor Holocaust Centre u Pittsburghu, govori o borbi da se sjećanja sačuvaju, da se pronađu oni koji mogu dati svoj doprinos da se njihova lična stradanja dokumentiraju kako bi služila budućim generacijama da se zlo više nikada ne ponovi. Ona kaže da njihove istinite priče ne smiju biti zaboravljene, da bi to bio grijeh prema čovječanstvu.

    Neki  od priživjelih se odlučuju da u svojim poznim godinama svoja sjećanja pretoče u napisanu riječ. Jedan od njih je Abe Salem, 96, poljski Jevrej koji je, uz pomoć drugih, napisao knjigu po naslovom: „Samo nekoliko pitanja: Barbarske priče iz običnog života“. Svoje priče obično završava pitanjima na koja uglavnom još uvijek ne zna odgovore.

    Yolanda Avram Willis, 81, Jevrejka iz Grčke, priča o kršćanskoj familiji koja ih je skrivala za vrijeme njemačke okupacije Grčke. Počela je da piše knjigu u kojoj će se fokusirati na heroje holokausta, one koji su riskirali svoje živote da bi sačuvali tuđe. Knjigom želi da se zahvali onima koji su joj pomogli da preživi, te njihovim unucima i praunicima, jer je to jedini način na koji to može učiniti.

    Mosha Baran, 95, je aktivan u kazivanju svoje vlastite priče, bilo da se radi o držanju govora po školama ili pišući svoj blog „Jezik može ubiti: poruke genocida“.
    On kaže: „Jezik može izliječiti i jezik može ubiti. Radi se o tome da, ako si prisutan kada je nešto rečeno ili učinjeno, moraš reagirati jer, ako ti ne reagiraš, neko drugi će.“  Gospodin Baran je mišljenja da se ideja „jasnog jezika“ uklapa u širu temu učenja o holokaustu koja bi trebala pomoći da se ponovo ne počine isti zločini kao oni kada je ubijeno preko šest miliona Jevjera  i milioni drugih manjinskih naroda.

    Poruka gospođe Elizabeth Brown, 97, koju su spasile američke trupe je: „Nikad ne odustaj. Nikad ne odustaj. Nikad ne odustaj. Mi moramo nastaviti. Mi ne možemo dozvoliti da nas unište. Mi moramo nastaviti.“

    Čitajući članak moram povući paralele s našim sudbinama.

    Ove godine će se navršiti 20 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je u Bosni donio mir. Ali, malo šta se promijenilo u ljudskim glavama, da ne govorim o glavama političara. I u Bosni je učinjeno veliko zlo ali se ono danas slavi više nego ikada. Dižu se spomenici, pjevaju opjela, ubijanja nevinih i masovno protjerivanje onih koji su malo bolje prošli se slavi na sav glas. I gotovo niko da podigne glas, da se pobuni što se u njegovo ili njeno ime to radi.

    Kemin vapaj „Zašto? Zašto?“, kada pita zašto su stanovnici Gornjeg Šehera bili maltretirani, prebijani, izgladnjivani, držani u okruženju?“  a da nisu učinila ama baš ništa da bi ih ta sudbina zatekla me podsjeti na neodgovorena pitanja gospodina Abe Salema koji ni do današnjeg ne zna odgovore na mnoga pitanja. Čini mi se da ni Kemo neće lako doći do odgovora kao ni većina nas koji postavljamo isto pitanje: „Zašto?“

    Što se tiče onih koji su se otvoreno suprostavili zlu, a kojih je bilo i u našem gradu, se stidljivo govori ili se malo zna. Razlog je klima u gradu koja nije takva da bi oni koji bi o tome željeli govoriti mogli biti sigurni da se tim hrabrim pojedincima neće nešto ružno dogoditi jer se oni po pravilu smatraju izdajnicima svoga naroda. Izgleda da će morati proći još mnogo godina prije nego će im se moći odati priznanje koje zaslužuju.

    Poruka gospodina Barana da se mora reagirati kada je nešto rečeno shvaćam dvojako. Trebalo je reagirati i devedesetih kada se zlo rađalo i raslo ali se treba reagirati i sada kada je mnogo toga iza nas. Treba pričati, bilježiti, pisati o tom zlu da se ne zaboravi, da ga lažovi ne preokrenu u svoju dobrobit kao što zadnjih godina sve češće i žešće rade. To je naš zadatak, svih nas koji smo zlo osjetili na svojoj koži. Naš zadatak je da se historija zabilježi onakva kakva je bila jer će ostati samo svjedočenja lažova na kojoj će se graditi budućnost. Zbog toga sam izuzetno zahvalan Kemi na njegovoj želji da nam ispriča kako je to u njegovom slučaju bilo. Bilo je na ovim stranicama još nekoliko svjedočenja koja zaslužuju da budu dio još jedne knjige o našem gradu i njegovim žiteljima, i onim dobrim a i onim zlim, koji su obilježile jedno razdoblje koje nekima nikada neće i ne može služiti na čast.

    Završio bih riječima gospođe Elizaberth  Brown: „Nikad ne odustaj. Mi moramo nastaviti. Mi ne možemo dozvoliti da nas unište. Mi moramo nastaviti.“ Na nama je samima da li će se to desiti ili ne. Ne dozvolimo da i nas, kao što to sada rade s preživjelim žrtvama holokausta, zadesi ista sudbina: da nas traže da ispričamo šta nam se desilo a nas više nema.