SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, October 20, 2014

Svijet je zaista mali

Na utakmici Bosna - Nigerija
Sin mi voli putovati i za svojih trideset i nešto godina je obišao puno toga. Nakon završetka treće godine fakulteta u Engleskoj obišao je pola Evrope a svoja putovanja je nastavio sve do današnjih dana. U naše doba je to bilo malo teže. Nije se imalo novca pa su čak i odlasci do Trsta bila velika avantura. Putovalo se uglavnom vozom a o putovanju avionom se nije moglo ni sanjati. Danas je za našu omladinu to najnormalnija stvar na svijetu i čini mi se da nema zemlje gdje se ne mogu sresti.

Davor i prijatelj iz Nigerije
A da je zaista tako evo i dokaza.

Prije par mjeseci svi naši pogledi su bili uprti u Brazil gdje se održavalo svjetsko prvenstvo u nogometu. Naša reprezentacija je po prvi put izborila učešće na prvenstvu (na veliku žalost mnogih u rodnom gradu) i svi smo s nestrpljenjem očekivali TV prenose, potajno se nadajući da bi smo se mogli probiti u drugo kolo. Nažalost, nismo imali sreće ali i sam odlazak na prvenstvo je bio veliki uspjeh za jednu malu zemlju kao što je Bosna.

Davor je još prošle godine pravio planove da „skokne“ do
S navijačima iz Meksika
Brazila, da uživo osjeti tu posebnu atmosferu u zemlji kojoj nogomet znači više nego bilo šta drugo. Dogovorio se s kolegom iz Hjustona, rodom iz Nigerije, da se nađu u Brazilu i pogledaju par utakmica. I bi tako. Našli su se u Salvadoru gdje su proveli nekoliko dana i odgledali jednu utakmicu a onda su odletjeli u Ciuaba-u, grad na rubu prašume Amazon, gdje su igrale Bosna i Nigerija. Utakmica je završila neriješeno tako da prijateljstvo nije došlo u pitanje. Za cijelo vrijeme boravka u Brazilu su bili prijateljski dočekivani a u posebnom sjećanju im je ostala želja mnogih da se fotografišu s njima. Davor je bio posebno „popularan“ jer je za mnoge Brazilce gost iz Bosne bio posebna atrakcija.


Brazilci navijaju za Bosnu
A u gradu Cuiaba se  dogodio susret koji potvrđuje da je svijet zaista mali i da nas ima svugdje. Na putu u hotel poslije utakmice Davor je na ulici primijetio poznato lice. Bio je to mladić njegovih godina kojeg se od nekuda sjećao. I mladić koji mu je dolazio u susret je gledao u njega iz istog razloga. Stali su, pozdravili se i popričali. Upoznali su se jedne godine u Bardstovnu u državi Kentaki u restoranu Dževada Krese. Bio je to njihov jedini susret u životu ali i to je bilo dovoljno da se prepoznaju na drugom kontinentu, u srcu Brazila. Svijet je ogroman, milijarde ljudi žive u stotinama hiljada gradova kojeg čine milijuni ulica a Vedran, sin naše prijateljice Radmile i naš Davor, dva momka rođena u Bosni, koje je rat otjerao iz njihove domovine, sretoše se i prepoznaše na drugom kraju svijeta.

U društvu Meksikanaca, Argentinca i Brazilaca
Slike tog njihovog susreta nemam ali sam od skoro dvije stotine slika koje je Davor postavio na facebook ukrao nekoliko koje oslikavaju atmosferu za vrijeme prvenstva gdje se omladina iz cijelog svijeta družila bez ikakvih problema. A mi, u toj našoj maloj Bosni, i dalje ostajemo ukopani svak u svom rovu i čekamo da neko da znak za početak drugog poluvremena…

Meksiko, Argentina, Bosna

Evo i naše zastave

"Rođeni" Bosanac

S brazilskom omladinom

Opet skupa s rajom iz raznih država

S kolegom prije utakmice

Dobrodošlica

Labels: ,

Sunday, October 19, 2014

Fotos nedelje


Kemo neumorno luta parkovima Pensilvanije i susjednih država. Evo još jedan prekrasan fotos za odmor očiju.

Labels:

Thursday, October 16, 2014

Obaveze, obaveze...

Povratak iz Šibenika preko Međugorja i
graničnog prelaza Biača.
Iz Sarajeva do Šibenika četiri sata
s janjetinom u Jablanici
Nisam se dugo javljala. Bili smo između ostalog u Šibeniku 15- tak dana, kontrole poslije operacije oka, Franin odlazak u Ameriku službeno i još je tamo.  Snaha i unuk ovdje, snaha jos uči naš jezik, unuk radoznao do besvjesti a dida i baka ako nisu u blizini haos. U našim godinama tri unuka u 4 godine.  Sad kad se Frane vrati idemo u Holandiju, jer su trećem unuku vec tri mjeseca a još nismo bili.

Maliha, Vice i Zana u kompleksu
restorana Staro selo u Solarisu
Svaki dan "zacrtam"  da ću se javiti prijateljima koji su poslali mailove, komentarisati priloge koji su to zasluživali na ovom blogu, pisati vlastite priloge o događajima kojih je bilo, o izbornoj ludnici na koju je Bosna vise ličila nego ikad do sada. Ali kad padne mrak ja sam grogi i onda osim kreveta ne vidim više ni bijelu mačku.

Sada sam u čekaonici bolnice u koju sam dovela sestru radi nekih pretraga i obzirom da sam sama a s tom namjeromom sam ponijela Ipod da ovo napišem, pa kad dođem kući pošaljem.

Najviše sam uživala čitajući priloge od blogera koji putuju po lijepom svijetu i uživaju otkrivajući zemlje i civilizaciju u kojima je sve uređeno. Koji su to svojim odgojem, stilom i načinom zivota i zaslužili. Oni koji ih vole uživaju zajedno sa njima, a oni koji su ostali u vlastitoj duhovnoj bijedi i primitivizmu moraju crknuti od muke i zavisti. Natašini  prilozi o kulturi i ljepoti Zagreba mogli bi se staviti u gradski prospekt, jer način na koji ona to radi je zaista profesionalan.

Zana, Frane i Dorian u Solarisu
Godišnjica smrti naseg Borisa me rastužila , mislim da ne znam broj puta u mom zivotu koliko sam ga se sjetila. Uvijek sa sjetom i tugom zbog jedne divne osobe i mladost. Nisu mi samo posjete groblju bile sjećanja,  nego mnogi mnogi dani u mom životu.  Neki ljudi zaista ostave dubok trag. Od živih cesto su mi u mislima Darjana i Pero Kolarević . Ne znam ništa o njima ali uvijek su mi bili posebni. Pamtim ih stalno nasmijane.

Sedmi razred
Imala sam predivnu posjetu. Dolazila mi je Ešrefa, nakon 30-tak godina vidjele smo se u živo. Temama i bliskosti nikad kraja, donijela mi je jednu sliku iz VII razreda osnovne škole na kojoj nisam bila. Oduševio me izgled naše razrednice Džebe Elze i vratio mi je u sjećanje. Nije se razlikovala ljepotom od američkih glumica iz tog vremena. Bar meni. 

Ovaj prilog ću potkrijepiti sa slikama povodom raznih događaja kad se vratim kući.

Grofov divni prilog našoj Nadi mi je dao snagu da joj se javim lično, jer zaista mislim da je mi stalni blogeri osjećamo u duši i učestvujemo u njenoj boli.

Puno vas pozdravlja Saima, koja prvi put u životu ne uspijeva da se takmiči s vremenom.
Najbolji lijek za to je imati stalno rodni list u torbi.

Baka i unuk na vrelu Bosne na ljuljački

Slike unučadi

Frane, Zana i Dorian


Labels:

Wednesday, October 15, 2014

U Kopenhagenu nakon desetak godina

Nyhaven
Put u Nizozemsku nas je doveo i do Kopenhagena kojeg smo prvi put posjetili prije više od deset godina. Iako je prošlo dosta vremena od prve posjete negdje u glavi su ostale stare slike i, iako smo u društvu imali domaćine, za odlazak do Nyhaven-a, najpopularnije turističke atrakcije grada, nam nije trebala pomoć. 

Trg pun raje
U grad smo stigli predveče i za obilazak nismo imali puno vremena. Parkirali smo auto pored botaničkog vrta a onda se zaputili ka našem cilju. Nera i ja smo poželjeli da ponovo popijemo piće uz najpoznatiji kanal grada oukviren kućama s prepoznatljivim šarenim fasadama pa smo laganim koracima šetali ulicom punom turista i uličnih umjetnika koji na svakom čošku zabavljaju mnogobrojne prolaznike. Veče je bila lijepa, topla, čak malo pretopla za ovo doba godine. Osjećao sam se prijatno u opuštenoj atmosferi okoline koja me je okruživala. Primijetio sam da mi gode posjete uređenim sredinama gdje ljudi žive lagodno, bez primitivizma koji guši neke naše gradove. Samo da je više ovakvih putovanja dok je zdravlje koliko toliko dobro.

Nyhaven je bio prepun turista. Srećom, nađosmo jedan stol oko kojeg smo se mogli svi smjestiti. Posjedili smo tu dvadesetak minuta uz preskupo piće i onda se lagano zaputili nazad. Grad je još uvijek bio pun raje koja nije imala namjeru da ide na spavanje. Nas su sutradan očekivale nove obaveze (posjeta Hamzićima u Malmeu) i nismo mogli ostati dugo.

Po običaju sam napravio nekoliko snimaka za uspomenu na još jedan lijep dan s našeg putovanja koje nam je ostalo u veoma lijepom sjećanju.

Nera i Kemo ispred zgrade u kojoj Kemo stanuje

Novoizgrađena džamija

Add caption


Kemo, Danijela, Ceca, Una, Nera, Laura i Tibor

Kemo, Danijela, Ceca, Una, Nera, Co i Tibor


Bicikli

Sva mjesta zauzeta

Ceca i Danijela

Una

Nyhaven

Nyhaven

Noć je pala ali malo ko ide na spavanje


Labels: ,

Tuesday, October 14, 2014

Huso navijač

Ječer sam pratio utakmicu Bosna - Belgija pa se sjetih da sam nedavno na facebook-u vidio lijepu sliku mog prijatelja Huseina Smailagića s bosanskom zastavom. Huso je inače ona prava banjalučka raja, jedan od rijetkih koji se nije ni zeru promijenio u odnosu na ono naše vrijeme. Kod njega nema ništa u rukavicama. Ono što misli to i kaže a takvi su danas rijetkost i mogu se svijećom tražiti. Kamo sreće da je takvih više, svijet bi bio mnogo ljepši.

Za razliku od Huse, mnogi od nas igraju dvostruke uloge a onda se na sav glas žale što nešto nije onako kako bi trebalo biti. Valjda je to normalno a ja to nikako ne razumijem. Vlastito iskustvo mi kaže da dvoličnost donosi nesreću. Osjetili smo to na vlastitoj koži ali to nas nije ničemu naučilo.

Zbog toga mi je drago da poznajem nekolicinu koja čista obraza mogu svakom pogledati u oči. Jedan od njih je i moj bivši radni kolega Huso koji, nakon progona iz Banjaluke, provodi svoje penzionerske dane na relaciji Švedska - stari kraj i u tom punim plućima uživa.

I neka je tako.

Labels:

Monday, October 13, 2014

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Co - Izbori, Mile i "Nezavisne"
Enisa - Akvileja
Nada - Nezgode u Enkhuizen-u
Stela Beker Tadic - Na današnji dan
Dubravka - I ovo je Amerika
Dubravka - Umjesto komentara - Sinajkin cvijet
Anonimni posjetilac - I ovo je Amerika


NOVO - Martina Mlinarević-Sopta: Bolno i tužno, ali ravno u srce

Kako poslati prilog

Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Sunday, October 12, 2014

Izbori, Mile i "Nezavisne"

Ne znam kako vi ali ja zadnjih mjesec dana pratim ludnicu u manjem blentitetu pod nazivom „Izbori“. Na cirkus sam već navikao ovdje kod mene ali ono što se radi u starom kraju je prevazišlo sve što sam mogao zamisliti. Čini se da je Milu i njegovu svitu uhvatila panika pa svaki dan u „nezavisnim“ Nezavisnim novinama svaki dan osvane  barem pet-šest  vijesti o otvaranju novih objekata, cesta, bolnica i šta svega ne, uz obaveznu Miletovu sliku. Nešto razmišljam, mogli su otvoriti i kakav javni klozet pa da predstava bude potpuna.



Ako je suditi po vijestima u „nezavisnim“, u starom kraju cvjetaju ruže. Čak su i penzije za vladavine mesara iz Laminaca (ili kako se već zove njegovo rodno selo) povećane za duplo što me pravo obradovalo. Upravo se spremam da se izborim za ono što mi pripada (nešto sam bio lijen pa kasnim već više od godinu dana) pa će mi ovo povećanje odlično doći da si obezbijedim mirnu starost. Ako ne uspijem izganjati tih 200-300 KM ne znam šta ću. Uzdam se u poštenje vlasti i njenih službenika jer tamo gdje je Mile na vlasti sve štima i sve je po zakonu. Ko prati ove „nezavisne“ novine u to ne sumnja pa se i ja nadam i molim boga da Mile i njegova svita ostanu na vlasti. U suprotnom, ko zna šta će se dogoditi. Jer samo se Mile bori za svoj narod a svi drugi su strani plaćenici i nastoje da uništene tako uspješnu sredinu. Njihovom pobjedom na izborima bi se uspješna ekonomija, koja je lakše prebrodila svjetsku krizu od mnogim drugih država zahvaljujući upravo Miletu (i naravno, Željki), dovela u opasnost i došlo bi do krize. A kad je kriza, onda ni penzije nisu sigurne. A to znači da od moje mirne starosti ne bi bilo ništa.


A da svoju priču o izborima, Mili i „nezavisnim“ Nezavisnim novinama ne baziram na rekla-kazala i da su one zaista u službi istine i da se trude da objektivno upoznaju javnost s najnovijim događajima evo i jednog (tipičnog) dokaza. Po završetku utakmice Bosna-Vels odem na portal Nezavisnih da pročitam njihov izještaj. Kad tamo, o utakmici ni riječi. Glavna vijest je dolazak srpskog patrijarha Irineja u Banjaluku da da podršku Miletu pred izbore i usput uveliča otkrivanju spomenika još jednom od „velikana“ iz Banjaluke i okoline, despotu Stefanu Nemanji. Ima tu i „veoma važna“ vijest o sukobu navijača Hrvatske i Bugarske (utakmica se igrala u isto vrijeme), nešto o Milinoj Igokei (i Putin je našao svoje mjesto sa svojom podrškom Miletu) ali o reprezentaciji države u kojoj se novine publiciraju ni riječi.

Zbog svega gore rečenog (i mnogo toga što nisam spomenuo) evo danas, dok mi toplo oktobarsko sunce grije staračke tabane, svečano se zaklinjem da više neću trošiti penzionerske dane na posjećivanje navedenog portala jer za to nema potrebe. Prije nego što kliknem na link, znam šta ću tamo naći.

A Miletu (i njegovim protivnicima) želim da i dalje budu uspješni kao što su to bili do sada. To mi je najveća satisfakcija za sve ono što me je u životu snašlo.