SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, May 29, 2015

Novakovići

Sa sinom Murison u Muzeju avijacije
u Hamiltonu, Ontario, 2005.
Nastavak sjećanja Aljoše Mujagića na fabriku Rudi Čajavec i ljude zaposlene u njemu

Završetkom fabrike u Novakovićima bivši RRT na čijem je čelu bio Gojko Obradović se preformira u dva djela: Računarski i Radarski. Prvi je bio formiran s ciljem da se nastavi razvoj i počne proizvodnja dva sistema upravljanja vatrom za tekove M-84 i T-55 kao dio njegovog unapredjenja. Razvoj novog SUV-a za M-84 je bio baziran na prethodnom razvoju sistema za tenk T-55 kojih je u tom momentu bilo najviše u naoružanju mnogih zemalja koje su kooperirale ili kupovale vojnu opremu od bivšeg SSSR-a. 

Na razvoju T-55 SUV radili su inžinjeri Reuf Kovačević,  Fuad i njegov brat Mirsad, Mance Davor od elektroničara a od mašinaca Dragan Lovrić, Proko Kovačević i veća grupa mladjih inžinjera i tehničara, tehničkih crtača. Po završetku objekata i preseljenju i formiranju novih OOUR-a na čelu Računarske tehnike bio je postavljen Žiža Ostojić, kasnije Pero Kolarević, a na čelo Radarske tehnike Nikola Vuksan koji je bio jedan od bliskih saradnika Gojka Obradovića. Nisam siguran kako je Vito Rakić postavljen za rukovodioca proizvodnje SUV-a jer je čini mi se u isto vrijeme bio i direktor OOUR-a Prostorne tehnike. U proizvodnji su se nalazili Dragan Bogojević kao rukovodilac pogona, Hamza Ćosić kao rukovodilac - poslovodja hemijske laboratorije, još jedan izuzetni radnik kojem sam zaboravio ime a vodio je proizvodnju testiranje svih štampanih ploča za SUV te uredjaja koji su se ugradjivali na helikopter a vodili računa o ravnomjernom lansiranju raketa. 

Osim proizvodnje tu su se nalazile klima komore za testiranje sistema, kako tenkovskih tako i avio, s vibracionim stolovima koji su omogućili kompletno testiranje pojedinih uredjaja koji su ulazili u sistem SUV-a. Tom laboratorijom su upravljali tehničari koji su usko saradjivali sa kontrolom kvaliteta i laboratorijom u gradu u centralnoj zgradi RO PE koja je imala mnoge slične komore kao i barometričke komore i vibracione stolove. Tu je bila i planska priprema koju je vodio Vojo Burgić a tada su instalirani i prvi kompjuteri za praćenje nabavki, zaliha i potreba planske pripreme. Osim toga bila je služba pakeraja i otpreme na cijem je celu bio Pero, prezime sam zaboravio. 

U drugom objektu gdje se nalazila dva stenda za simulaciju kretanja tenka po terenu pri testiranju i integraciji sistema SUV-a M-84 u koji je osim elektronskih uredjaja proizvedenih u RČ vršeno testiranje nišanske sprave proizvedene kooperacijom Teleoptika i Zraka Sarajevo, te žiroskopske kutije proizvedene u Teleoptiku Beograd. Sa strane kontrole vodeći tehničar je bio Vlado Ivanović uz inzinjera Marića koji je vodio kompletnu grupu tehničara i montera SUV-a a kojeg je kasnije zamjenio jedan pogonski inžinjer koji dodje iz Sarajevskog Zraka a rodom je bio iz sela oko Laktaša i ili Aleksandrovca. Od mnogih sam čuo da je vjerovatno bio saradnik SUP-a i kao takav postavljen na važno mjesto upravnika pogona integracije SUV-a pogotovo što vrlo brzo dobi stan u maltene centru grada, u ulici koja je vodila od pošte do higijenskog zavoda.

Izlet na Nijagarine vodopade, 2000.
S lijeva na desno: punica Fatima,
Ešrefa i Muhidin Sulejmanpašić (Paša),
zet Fuad Sarajlić (preminuo prošle godine u Bafalu),
punac Jusuf Serdarević (stari Čajevčanin)
preminuo 2001. u KIčeneru, Ontario,
sestra Enisa (čući)
Sa preseljenjem ljudi i opreme dobio sam ponudu da preuzmem odjeljenje mašinske konstrukcije OOUR-a Računarske tehnike što sam prihvatio i rukovodio sa tridesetak inžinjera i tehničara, te crtača pošto se tada radilo crtanjem na papiru i tuširanjem na paos papir i kasnije kopiranjem na amonijačnim mašinama u kopirnici koju je vodila Marjana Subasić, koja dodje iz FELM-e u Novakoviće. Velika pomoć mi je pružena od veoma iskusnog inžinjera Kapetana prve klase Lovrić Dragana, koji je imao značajno iskustvo kao dizajner ali je ponekada bio izuzetno uporan u onom što je zacrtao. Sa njim sam dobro suradjivao. Proko Kovačević je takodje bio iskusan inžinjer ali u području ovih vojnih uredjaja manje nego Dragan. Jedan od inžinjera koji je važio za kvalitetne bio je starješina Vrhovac Sveto te Drinić Petar koji je bio težak za suradnju jer je smatrao da on najbolje zna područje kojim se je bavio. Bio je dobar ali relativno spor  a volio je čini mi se da da marketinga svome radu uključujući u rješavanje problema direktora. Radeći na jednom projektu napravio sam Prezident dijagram, koji je proizašao iz tehnike Gantograma, a sa ciljem da Pero i njegova grupa završi na vrijeme projekat. Pošto mi je on dao podatke o minimalnom očekivanom i najdužem vremenu realizacije projekta složio sam ih u dijagram i prezentirao Žiži Ostojiću koji se je iznenadio da ja tako nešto znam. Vodeći inžinjeri elektroničari na SUV-u su bili Reuf Kovačević, magistar elektrotehnike i tada Kapetan Mance Davor, jedan izuzetan inžinjer koji će kasnije po odlasku iz armije i boravkom u Kanadi i Švajcarskoj odbraniti doktorat na Univerzitetu u Splitu.

U tom periodu Vito napusti vodjenje proizvodnje i meni ponudiše da preuzmem to mjesto što sam i prihvatio. Mjesto rukovodioca konstrukcije preuze Šatara Milan inžinjer mašinstva i starješina JNA sa kojim sam kasnije suradjivao na realizaciji zajedničkih projekata. U okviru proizvodnje preuzeo sam koordinaciju aktivnosti i rukovodjenje nad proizvodnjom, planskom pripremom, odjeljenjem prijema i otpreme, odjeljenjem testiranja te koordinacijom konstrukcije mašinskih djelova i elektronskih a vezanih za proizvodnju, istovremeno sam preuzeo brigu o ispravnom funkcionisanju kotlovnice, rashladne stanice, klima prostora gdje je bi smješten računarski dio opreme, kopirnice, te značajno vremena u obezbjedjenju mašinskih pozicija iz MO-a te nabavke komponenata preko zajedničkih službi RO PE. U isto vrijeme sam privodio kraju i moj magistarski rad a vezano za korištenje materijala vlastite obrade u MO sa ciljem da se izvrši što bolja standardizacija i unifikacija materijala i njegovih nabavki. Magistrirao sam neposredno po mome premještaju u Tehničku bazu komande garnizona a jednu kopiju rada sam poklonio biblioteci RO PE što je vjerovatno propalo u godinama koje su dolazile. U koncipiranju izgleda rada pomogao mi je uvid u magistarski rad Milana Komljenovića a u formiranju dijagrama pomogao mi je Dr. elektronike Milan Kukrika tada profesor na elektrotehničkom fakultetu. Koristio sam kompjuter u Medicinskoj elektronici kao pisaću mašinu i za izradu dijagrama na čemu sam bio zahvalan Cvjetiću Slobodanu i njegovim saradnicima, prije svega Muhidinu Sulejmanpašiću koji je prešao u taj OOUR prestavši da se bavi sistemima za uzbunjivanje koji se prebacise u poseban OOUR u oviru FELM-e.

Sastavni dio posla rukovodjenja je bio odnos s Vojnom kontrolom i kontrolorima Markom Savatovićem i još jednim mladjim, kojem sam ime zaboravio a koji ode u Hrvatsku po raspadu bivše domovine, te predstavnicima Vojno tehničkog instituta koji su amenovali sve promjene na dokumentaciji i komponentama koje su se mjenjale vremenom. Dio posla je bio vezan i za sastanke u Dj. Djakoviću koji je finalizirao tenk i sve sisteme koji su mu pripadali.
Godišnje se proizvodilo oko 100 kompleta SUV-a što je bilo dosta naporno obzirom da je sistem činilo sedam elektronskih uredjaja, nišanska sprava, žiroskopska kutija, od kojih su zadnja dva uredjaja proizvodjenja u Zraku i Teleoptiku. Uglavnom zahvaljujući angažovanju Voje, Dragana i mome ličnom uspjevali smo da na vrijeme isporučimo SUV i dobijemo bonus kojim su radnici, inžinjeri i svi uključeni u taj posao do direktora bili zadovoljni. Kao vojno lice ja sam imao samo svoju vojnu platu te sam prigovorio Peri Kolareviću koji je tada vršio dužnost direktora, da sam i ja zaslužio da se nagradim, što je on i uradio i to je bilo prvo novčano priznanje za moj rad.

Bližio se datum kada bih napunio deset godina od rada u RO PE kada sam dobio prekomandu u Tehničku bazu kao i mnogi oficiri obzirom da se navukoše tamni oblaci nad bišsu domovinu koji dovedoše do raspada SFRJ.
Zima na Nijagarinim vodopadima okovanim ledom,
temperatura oko 30 stepeni Celzijusa

Milan Šatara dobi prekomandu u Sl. Brod našto on odluči da se skine i napusti armiju i ostane u RČ kao civilno lice. Major inžinjer elektrotehnike Savi Zvonimir ode u Hrvatsku i ostade u Sl. Brodu. Mance Davor Kap. prve klase ode za Hrvatsku a kasnije u Sloveniju, Kanadu i završi u Švajcarskoj. Ante Anusić koji je bio zamjenik direktora u Novakovićima dodje nakon dosta peripetija u Kanadu kao i mnogi što se razbjezaše  širom svijeta. Reuf Kovačević ostade u Novakovicima za čitavo vrijeme rata kao vodeći inžinjer i poznavaoc SUV-a čija proizvodnja prestade sa osamostaljenjem Hrvatske. Pudar Ratko potpukovnik je takodje iz PT prekomandovan u Tehničku bazu gdje smo nastavili raditi. Basrak Jovo postade direktor Štampanih veza a Praštalo Dragan, oboojica tada Kapetani prve klase, direktor Mikro elektronike koja će se pod njegovim rukovodsvom i preuzimanjem u vlasništvo jedina održati od bivše Profesionale.

Mene zamjeni inžinjer mašinstva Smailagić Husein koji je bio dugogodišnji radnik u RO PE i bio poznat po tome da nije volio prazne priče i da je bio oštar ali pravičan u odnosima sa podredjenima. Ostalo mi je u sjećanju njegovo čudjenje a vezano za obim poslova koje sam vodio u Novakovicima. Sa njim sam ostao u kontaktu do današnjih dana pogotovo što smo obojica bili u vezi sa Reufom koji nas definitivno napusti nakon razarajućeg moždanog udara vjerujem uzrokovanog svim onim što je propatio.

Dobar dio inžinjera elektrotehnike iz Novakovića se rasu širom svijeta oduvani vjetrovima rata, a nisu bili pripadnici nebeskog naroda,  te na "truhlom" zapadu pokazaše se kao sposobni i uspješni u oblastima u kojima su radili, a RČ i svi organizacioni djelovi slavno propadoše do zadnje Medicinske elektronike čiji rukovodioci sprovodeći privatizaciju (čitaj pljačku) uspješno završiše na sudu manjeg entiteta, za razliku od ostalih rukovdioca iz ostalih djelova RČ koji uspješno pokraše i uništiše kompletan SOUR.

Time se završi moj boravak u RČ RO PE ali sjećanja na ljude, posebno one kvalitetne, nisu nikada izblijedila, kao i sjećanje na RČ kao rasadnik pametnih ljudi, inžinjera koji razviše mnoge proizvode i dovedoše nove tehnologije a oko 8000 zaposlenih davaše život gradu u kojem smo živjeli.

Aljoša Mujagić

Mart 30. 2015.        

Labels: ,

Thursday, May 28, 2015

Novi Komentari i linkovi

NOVI KOMENTARI

Co - Nike
Posmatrač - Nike
Posmatrač - Život donosi iznenađenja
Co - Čevapi za Memorial Day


Kako poslati prilog

Za one koji bi željeli poslati prilog za blog, procedura je jednostavna. Pošaljite tekst priloga i sliku ili slike na email komljeno@yahoo.com. Tekst može biti dio emaila ili zakačen kao Word dokument. Bilo bi poželjno da tekst ima naslov i da je podijeljen u poglavlja prema želji autora. U suprotnom, ja ću ga podijeliti u poglavlja onako kako mislim da je najbolje.

Slike mogu biti u bilo kojem formatu i bilo koje rezolucije. Ako je veličina datoteke velika (obično u slučaju originalnih fotografija uslikanih digitalnim kamerama), obično ih smanjim na format pogodan za blog. Slike ne bi trebale biti ubačene u Word dokument jer ih moram ubaciti u tekst bloga posebno: Word dokument ne može biti direktno publiciran na blog.

Bilo bi poželjno da slike imaju kratko objašnjenje ali nije neophodno.

U slučaju više fotografija, bilo bi poželjno naznačiti njihovo mjesto u tekstu. U suprotnom, ja ću ih rasporediti prema svom nahođenju.

Inače, prilozi bi trebali biti na neki način vezani za Banjaluku i one koji su nekada živjeli u njoj ili još uvijek žive tamo. Za teme nema ograničenja. Druženja, putovanja, događaji iz sadašnjosti ili prošlosti, rođenja, vjenčanja, proslave, obavijesti o smrti…

U slučaju nejasnoća ili dodatnih pitanja možete se obratiti na komljeno@yahoo.com

Unaprije se zahvaljujem na suradnji.

Wednesday, May 27, 2015

Nike

Ispred glavnog ulaza u kampus
Posjeta Portlandu nije mogla proći bez obilaska kampusa kompanije Nike u kojoj Sanja radi već skoro dvije i pol godine.  Prije nego je dobila posao pojma nisam imao ni gdje se sjedište kompanije nalazi, niti me je to zanimalo. Kada je stigla ponuda za posao, proguglao sam Internet i iznenadio se objektima i ambijentom u kojem je kompanija smještena.

Do Beavertona, u kojem je sjedište kompanije, odvezli smo se poslije obilaska parka ruža. Cijelim putem smo prolazili kroz lijepo uređena područja s mnogo zelenila. Prije obilaska smo svratili u Nike trgovinu u kojoj sam kupio par kapa s Nike logom. Bio je to uslov da na Internetu mogu objaviti sliku s kćerkom jer ko zna šta bi se desilo ako bi nas neko iz firme vidio s kapom nekog od poslovnih konkurenata. Ovako, sada sam se obezbijedio za svaki slučaj, samo se bojim da Sanja ne promijeni kompaniju pa ja badava potroših lovu.

Prodavnica je bila prepuna kupaca. Bio je to još jedan dokaz kako Amerikanci troše novac nemilice, ne vodeći računa o financijskim problemima. Iako roba nije jeftina, korpe su puno robe. Ko će i kako sve to platiti čini mi se da malo koga brine.
Ispred jezera

Nike kampus zauzima prilično veliku površinu u čijem središtu se nalazi vještačko jezera. Okolo njega su smještene poslovne zgrade nazvane po najpoznatijim sportašima svijeta. Na jarbolima ispred zgrada se nalaze likovi sportaša a vanjski holovi su s obe strane ukrašene plaketama s izlivenim likovima poznatih sportaša i osoba zaslužnih za uspjeh kompanije. U sklopu kampusa se nalazi velika dvorana za rekreaciju, dva nogometna igrališta, nekoliko igrališta za tenis, košarkaško igralište te staza za šetnju i joging koja okružuje cijeli kampus.

Zgrada u kojoj Sanja radi je smještena na suprotnoj strani od glavnog ulaza u kampus. Odmah do nje je lijepi restoran za ručavanje i prostor sa suncobranima za one koji više vole jesti na vani (ako to vrijeme dozvoljava).

U društvu Kobi Brajanta
Kampus je zaista impresivan i na prvi pogled privlačan. Sanja se hvali da se lijepo osjeća na svom radnom mjestu koje je smješteno na otvorenom prostoru prvog kata. Iz par slika koje mi je ranije poslala (u autu je zaboravila ulaznicu za zgradu pa nismo mogli ući) složio bih se s njom. Čovjek se ne osjeća sputan zatvorenim prostorom niti nelagodno kao što je to ponekad slučaj kada je radno mjesto smješteno  u kjubiklu. U svom poslu jako puno komunicira sa saradnicima i na ovaj način je to olakšano.


Trebalo nam je dobrih četrdesetak minuta da obiđemo većinu kampusa. Nebo se već ranije narogušilo i pri kraju obilaska je počela padati sitna dosadna kiša. Bilo je vrijeme da naš obilazak završimo i nastavimo dalje. Prijatelji su nas čekali na večeru a mi smo kasnili već više od pola sata. 

Hal s plaketama sportaša

Još malo jarbola sa sportašima

Dvorana za rekreaciju zaposlenih

Ko hoće "na male", teren je tu

Za tenisere



Pogled porema Japanskom vrtu


Japanski vrt



Restoran "društvene ishrane"

Sanja ispred zgrade u kojoj radi

Za one koji vole prezalogajiti na vani


Još jedan pogled na jezero prije odlaska

Tuesday, May 26, 2015

Čevapi za Memorial Day

Memorial vikend je dio godine kada Amerikanci roštiljaju. Okupe se familije i raspale se roštilji na sve strane. To je dan kada lijepo uređena dvorišta ožive za razliku od ostalih dana kada se rijetko ko može vidjeti na vani. Valjda ljudi više vole erkondišn nego prirodno grijanje i hlađenje, a dvorišta uređuju jer se to mora po zakonu.

Za razliku od njih, mi smo svaki dan na vani a Memorial Day je samo jedan od dana kada se ne radi pa je tim ugođaj  još ljepši.

Ove godine praznik smo dočelai sami. Komšije Tufekčići s kojima se obično družimo za ovaj dan, su skoknuli na Punta Canu pa smo praznik provle samo nas troje. Nije nam to, međutim, pokvarilo raspoloženje. Posebno pošto je Nera odlučila da pripremi čevape. S lepinjama, naravno.

Čevapi su bili odlični, pravi, mnogo bolji od onih koje sam prošle jeseni pojeo u čevapčinici Kod Muje kod kina Kozare. Zanat je odlično ispekla i ne treba da se brine ako slučajno ostane bez posla.

Uz lijepu muziku koja nam svira po cijeli dan, proveli smo još jedan prijatan dan u našem novom domu daleko od rodnog grada. Život ide dalje i čovjek treba uživati ma gdje da se nalazi jer starost sve jače pritišće.

Dan prekrasan ubija!

Domačica pripremila i lepinje

I luk iz bašte je tu

Dido je spreman

I Nera je spremna

Počelo je!

Šta je, gladni ste?

Evo skoro gotovi.

Sve je spremno.

Labels:

Monday, May 25, 2015

Park ruža

Ruže na sce strane
U i oko Portlanda se ima mnogo toga šta vidjeti samo čovjek treba imati vremena i dobre volje. Za subotu sam planirao obilazak nekoliko interesentnih dijelova grada ali na kraju stigoh samo do parka ruža koji se smjestio u južnom dijelu Washington parka, onom najbližem gradu. Washington park je velika zelena porvšina, koja s još dva parka s kojima je povezan, čini oazu mira u ovom inače, čini mi se, mirnom gradu. Vrijeme nije surađivalo pa nas umjesto sunčanog dana dočeka oblačno nebo koje je prijetilo kišom.

Prekrasna priroda odmah prije ulaska u park
Iako vrijeme nije bilo najbolje, park je bio pun posjetilaca. Očigledno je da građani Portlanda i turisti vole prirodu jer im oblačno nebo nije smetalo.

International Rose Test Garden, kako mu je službeno ime, se prostire na površini od 18 hiljada kvadratnih metara i sadrži oko 7 hiljada sadnice ruža. Ima tu oko 550 različitih sorti tog lijepog bodljikavog cvijeća koje, kada je u punom cvatu, pruža pravo zadovoljstvu oku ljubiteljima prirode i zelenila. Moja posjeta Portlandu je pala u predsezonu kada mnoge vrste tek počinju da pupaju. 

Pokušao sam da okom kamere uhvatim nešto od te ljepote ali su slike u stvarnosti mnogo ljepše. Ako me put slučajno dovede u Portland u doba pune sezone cvata ruža, svakako ću u park svratiti ponovo jer je lako dostupan. Do njega vozi tramvaj a tokom vikenda i gradski autobusi.

Inače, dio parka koji smo obišli je zaista prekrasan, sa starim drvećem koje zahvata njegove velike površine. U parku se nalaze i mnogi drugi sadržaji koje vrijedi posjetiti. Za Japanski vrt, koji se nalazi u neposrednoj blizini parka ruža i koji je proglašen za najljepši Japanski vrt u USA, nismo imali vremena. Morali smo stići u posjetu dragim prijateljima a prije toga smo planirali svratiti u specijaliziranu Nike trgovinu, prije obilaska Nike kampusa.

Dok smo se vozili ka našem slijedećem odredištu, posmatrao sam okolinu koja odmara oči zbog mnogo zelenila kojeg je cijeli Oregon prepun zbog klime karaterizirane blagim temeraturama i čestim kišama. I okolina Pittsburgha je prepuna zelenila ali je ovo oko Portlanda bujnije, i čini mi se, svježije. Ima u ovoj Americi puno ljepote samo je mnogi od nas ne vide zbog razloga zbog kojih smo u nju stigli.













Labels: ,

Saturday, May 23, 2015

Josipov vremeplov, nastavak

Mišo na vratilu
U julu mjesecu 2008, javio sam se  prilogom o tradiciji gimnastike u Tehničkoj školi, uz obećanje da ću u blog dovesti i našeg Banjalučanina Mišu Vukovojca, bivšeg direktora SOUR-a  RČ, uglednog poslovnog čovjeka, poliglota, gimnastičara, sportskog radnika, muzičara, rekreativca...Već odavno sam imao u pripremi ovaj tekst,  a onda me potaknuo i Natašin prilog u kome spominje svoje kontakte sa obitelji Vukovojac , pa dok su neka sjećanja svježa,  evo i nekoliko mojih sjećanja  iz Banjalučkih vremena   provedenih u Mišinom društvu.

Godinama smo u istoj grupi vježbali na spravama. U istu grupu je dolazio i Kolja Mićević, na neki način zaljubljenik u gimnastiku. Miši je nekako išlo sve od ruke, pa je dobro i zabijao koševe, a išao mu je i dribling u malom nogometu. Kada je za ritmiku, u nastupima ženske gimnastike zatrebao klavirist, Mišo je uskakao. O Miši kao posebnom čovjeku, pričali su mi njegove kolege koji su skupa snjim putovali službeno po svijetu. Obavezno je na službena putovanja nosio sportsku opremu, i dok su u slobodno vrijeme njegove kolege tulumarili i tražili provoda , Mišo je obilazio sportske terene i provodio slobodno vrijeme džogirajući i gombajući se po gimnastičkim spravama. A kada se članu moje obitelji, zbog zaposlenja, čuvena „Čajevačka provjera podobnosti“ otegla na nekoliko mjeseci, Mišo je na moju zamolbu, to rješio za dvije sedmice.

Mišu redovno srećem na Jarunu, na atletskim stazama i spravama. Dugo se opirao kada sam ga molio za jedan foto,  da pokažem ostatku svijeta šta znači odabrati sportski stil života. I napokon je pristao. Uhvatio sam ga u elementu, skopke na vratilu, koju i sada u osamdesetoj godini uspješno izvodi. A kada sam ga zamolio za dopuštenje da foto objavimo u blogu, odobrio je, i usput pozdravio Banjalučane i Čajevčane širom svijeta.

Pero Janjić
Na istim terenima srećem i Peru Janjića, rukometaša Borca, reprezentativca, trenera, i selektora Yu reprezentacije na olimpijadi u Montrealu 1976 god. Ima svoju redovnu dnevnu maršutu oko jezera, po njemu se može sat ravnati.

Sa Nikolom Plečašem
Dok sam stanovao na Ferenščici, sretao sam se u dvorani i sa Svetim Nikolom, kako od milja zovu Nikolu Plećaša. Naša je generacija 1948 god. U slobodno vrijeme trenira košarkašice Medvešćaka, a redovni posao mu je održavanje sportskih objekata širom Zagreba. Rat ga je zatekao u B.Luci, kao trenera košarkaša Borca, pa je neko vrijeme bio u nemilosti. Njegova slika u Aleji sportskih velikana na Jarunu je netaknuta, bio je i ostao sportski velikan. Za njegovim brkovima su uzdisale dame širom Juge.

U društvu sa Mariom Možnikom
I Mario Možnik moj komšija,  nedavno  je na Evropskom prvenstvu u gimnastici u Monpellier-u osvojio zlatnu medalju na vratilu. Nekoliko mjeseci prije toga, na svjetskom prvenstvu u Kini, je osvojio brončanu medalju. Skromni dječko, Bosanskih korijena. Mama mu je rođena u Podmilačju kod Jajca, i ne propuštam priliku podsjetiti ga da ne zaboravi svoje  korijene.

Prošle godine dok sam boravio u Kanadi, umro je prof. Mirko Petričević –Piki.
Bio je sportski autoritet, i na neki način legenda Banjalučke gimnastike. U sportskim prilozima u Banjalučkom Glasu, redovno je osvježavao sjećanja na svoje sportske uspjehe. Zamjerali su mu mnogi da je u tim prilozima zaboravio na šampione kao Miroslav Nikić, Šalak, Rudi Sarafin, Nenad Vidović. Svi su bili prvaci Jugoslavije u gimnastici, u svojoj generaciji, a Nenad Vidović je učestvovao na olipijadi u Tokiju 1964 god. Osobno volio bih da smo Pikija zapamtili kao odgojitelja i trenera mladih generacija gimnastičara, za što je imao kvalifikacije i ogromno sportsko iskustvo, Jednostavno to je izostalo, i u tom segmentu, ostala je jedna ogromna rupa u njegovom sportskom radu. Gimnastičari su se snalazili sami, bez trenera i uz nestručnu asistenciju,  na nivou prednjaka, što je imalo za posljedicu padove, i mnogi su završavali sa povredama.
            
Sa Cerarom u Banjaluci 1977. god.
Pešević, Ćorni, Cerar, Matošević,,
Bjelajac, Patrap, Šindl
Na pogrebu Damira Fabića, sreo sam se sa našim dragim profesorom Rajkom Bobanom. Svaki susret sa njim probudi po neko sjećanje, pa ovaj put smo se sjetili našeg direktora Ješe Pavla, koji je na neki način prorokovao sudbinu mnogih iz naše generacije. Kada se naš direktor vratio sa jednog od studijskih putovanja po USA,  dao se na posao da provede ono što je tamo vidio. Prvo je dao izrezati one prozorčiće na vratima naših učionica, i tako imati svakog trenutka pod kontrolom i učenike i nastavnike. A onda se dao na gradnju fiskulturne dvorane. Govorio je: „ Hoću da moji učenici žive kao Amerikanci.“ Dobro je želio naš dragi direktor svojim učenicima, mnogi su stvarno postali Amerikanci, ali na jedan surov način, i ne svojom voljom. A fiskulturna dvorana je mnogima formirala stil života.

Josip

Labels: ,